Inflacija: Ima li joj života poslije smrti

Tokom korona krize naštampano je nekoliko hiljada milijardi dolara, globalni dug je povećan za čak 20.000 milijardi dolara i prvi put je premašio ukupnu svjetsku proizvodnju. Kamate na nove pozajmice su na istorijskom minimumu, vrte se oko nule, baš kao i globalna inflacija. Mogu li, ipak, globalne cijene da porastu? Ima li za inflaciju života i poslije smrti?

Bio je ponedeljak. I bio je 8. mart. A ja sam bila treći razred osnovne škole. Sjećam se još i da je tata nosio kratku kožnu jaknu, plavi pleteni prsluk ispod nje i sjećam se kako smo se, dok me je držao za ruku, Baćoglavskom ulicom spuštali prema gradu. U centru kuršumlijskog parka bio je crveni kiosk. Umjesto viršli, u njemu se prodavalo cvijeće. I sjećam se kako smo dva puta prodavačici odgovorili sa „Ne, hvala”.

Prvi put kad je pitala hoćemo li ružu, drugi put kad je pitala hoćemo li ukrasni papir. Tražili smo karanfil. Jedan. I tražili smo da nam ga prodavačica zamota u običan bijeli flis papir. I onda je tata, nakon što je zavukao ruku u unutrašnji džep jakne, prebrojao svežanj novčanica i treći put izgovorio „Ne, hvala”.

Sjećam se koliko je tog jutra bio dugačak put do kuće i kako smo ćutali i tata i ja. Kod kuršumlijske gimnazije sreli smo rođaka. I znam da sam tada svog ponosnog oca čula da izgovara rečenicu: „Imaš li na zajam?”. Pozajmio nam je. Ne sjećam se koliko dinara. U kiosk smo stigli na vrijeme. Prije nego što je karanfil ponovo poskupio. I sjećam se samo kako se tog dana učiteljica Danica Čarapić podjednako obradovala crvenom karanfilu u bijelom flis papiru, kao i onim drugim buketima na koje su bile okačene raskošne mašne.

I naravno, bila je 1993. godina.

Inflacija je umrla

Prije nekoliko nedjelja, londonski Ekonomist, sa zaglavljem crvenim kao karanfil, objavio je naslovnu stranu sa slikom Aleksandra Hamiltona, jednog od „očeva osnivača” SAD, na novčanici od 10 dolara. Na njoj je osvanulo pitanje: Hoće li se inflacija vratiti?

„Ekonomisti vole da se ne slažu, ali će vam skoro svi danas reći da je inflacija mrtva”, početak je Ekonomistovog teksta.

Na svakoj sahrani uvijek ima cvijeća i patetike. Otuda i ova patetična scena s početka teksta zbog koje se tata i ja i danas zacrvenimo kao karanfil.

Inflacija još od krize 2008. godine u svijetu skoro da više nije bila tema, pa su ekonomisti čak smislili novu riječ i sve češće koriste termin lowflation. Što u bukvalnom prevodu sa engleskog znači „niska inflacija”. Srbija je dvocifrenu inflaciju posljednji put imala 2011. godine (11 odsto), a od 2014. naovamo inflacija nijednom nije prešla tri odsto.

Hiljade milijardi

Ako smo decenijama od ekonomista slušali da svako štampanje para izaziva inflaciju, kako se dogodilo da se u svijetu uspostavi novi ekonomski poredak u kome više ne važi teorija Miltona Fridmana prema kojoj previše novca u sistemu izaziva rast cijena? Kako to da uprkos činjenici da je od početka korona krize naštampano nekoliko hiljada milijardi dolara to nije uticalo na ubrzanje inflatorne spirale?

Samo u prvoj polovini prošle godine američke Federalne rezerve (Fed) naštampale su 3.000 milijardi dolara, pa je tako ukupna vrijednost bilansa Feda dostigla 7.000 milijardi dolara. Riječ je, dakle o naštampanim parama, a koliko je to veliki novac govori podatak da predstavlja skoro trećinu ukupnog američkog bruto domaćeg proizvoda (21.500 milijardi dolara). Uprkos tome, inflacija u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) na kraju 2020. godine ostala je niska i iznosila svega 0,62 odsto. Što je čak manje nego prethodne 2019. godine, dakle prije štampanja velike količine novca, kada je inflacija iznosila 1,81 odsto.

Uz to, američki Fed naravno nije bila jedina monetarna institucija koja je tokom korona krize vodila ovakvu monetarnu politiku. Kao odgovor ne ekonomsku krizu, to je činila i kineska, ali i Evropska centralna banka (ECB). Rezultat takve politike ECB-a je oko 2.000 milijardi odštampanih eura, i to što je novčana masa u eurozoni prošle godine porasla za nešto više od 10 odsto. A inflacija u eurozoni bila je tek nešto malo veća od nule (0,4 odsto, dok je u Njemačkoj međugodišnja inflacija u januaru sa 0,7 povećana na 1,6 odsto.

I štampanje para je privilegija bogatih

Da ne bude zabune, mogućnost da na ovaj način kreiraju novčanu masu ima svega nekoliko centralnih banaka u svijetu. Čak je i štampanje para privilegija bogatih.

U Srbiji, na primjer, Narodna banka svako jutro šalje MMF-u saldo sa računa. Fond ima tekući uvid u stanje novca u Srbiji. Svaki odštampani dinar mora da ima realnu podlogu u devizama. Primarna novčana masa mora biti potpuno pokrivena deviznim rezervama. Jer, ovakav eksperiment kod nas bi zaista izazvao inflaciju. I to smo vidjeli devedesetih. Teorija Miltona Fridmana u Srbiji i malim ekonomijama širom svijeta „radi”. Jer, Srbija više uvozi nego što izvozi, proizvodi u dinarima a zadužuje se u eurima, pa bi to stvorilo šok na strani ponude koji izaziva rast cijena.

Mnogi ekonomisti čak misle da Zapad i eurozona idu putem Japana koji je devedesetih pao u deflaciju, što znači da je inflacija bila ispod nule i od tada se kreatori monetarne i ekonomske politike u Japanu bore da podignu rast cijena. Japanska centralna banka, na primjer, namjerno slabi svoju valutu, kako bi preko rasta cijena pokrenula privredni rast. A Japan je ove krizne godine, naravno, u deflaciji.

Ipak, pitanje je kako ovolika količina viška para koja se pojavila na globalnom nivou nije izazvala rast cijena. Jer, novac koji naštampa ECB stiže širom Evrope, pa i u Srbiju. Bilo preko kredita koje nude banke, bilo preko zaduživanja države.

A cijeli svijet su mjere protiv korone prošle godine koštale više od 20.000 milijardi dolara. Toliko je porastao globalni javni dug. Kreatori ekonomske politike su pakete pomoći finansirali novim zaduživanjem ili dodatnim štampanjem novca.

Rezultat je da je ukupan globalni dug dostigao 125 odsto svjetskog bruto domaćeg proizvoda (BDP), odnosno svega što svi građani svijeta i sva svjetska privreda stvore za godinu dana. I rezultat je, opet, da inflacije nema.

U razvijenim ekonomijama inflacija je prošle godine u prosjeku iznosila 0,8 odsto, a u zemljama u razvoju oko pet odsto.

Izvor: Biznis i finansije