Život od turizma: Kako preživjeti šest mjeseci bez prihoda

Škole, prodavnice, restorani… Njemačka je u “trećem talasu”, ali diskutuje o tome kada će koji sektor ponovo da bude otvoren. Hoteli su na dnu liste prioriteta.

Šta to znači za ljude koji žive od svojih gostiju?

Jan Leman na prvi pogled zrači velikom količinom snage i životne radosti. On ima 54 godine i živi u Ajfelu, brdovitom regionu na krajnjem zapadu Njemačke. To je kraj s predivnom prirodom – brda, doline, rijeke i potoci, jezera, i veoma, veoma mnogo šuma, piše Deutsche Welle (DW).

Prije dvije godine Leman je krenuo u privatni biznis. Kako prenosi DW, zajedno sa suprugom Sandrom iznajmljuje 18 kuća za odmor. Te kuće nijesu njihovo vlasništvo, iznajmili su ih i nude ih gostima. Ugovor o zakupu sklopili su na 15 godina, a odredbe iz ugovora važe i u vrijeme lockdowna, kad nema gostiju. Leman dakle i dalje mora da plaća iznajmljivanje.

Nekoliko drvenih kuća građenih u kanadskom stilu nalazi se u malom mjestu Gemind, odmah pored Nacionalnog parka Ajfel. Ispred natkrivene terase žubori rječica Urft, ptičice cvrkuću. U tom predivnom pogledu gosti nijesu uživali još od novembra prošle godine.

“Uključujući i lockdown u proljeće 2020, mi smo zatvoreni već šest mjeseci. To je šest mjeseci bez prihoda”, kaže vidno neraspoloženi Jan Leman.

Besmislena zatvaranja

“Znate li kako je to kada u TV emisijama vidite političare i virusologe koji kažu da su kuće i stanovi za odmor sigurna mjesta u doba pandemije?”, pita ogorčeni preduzetnik. “Oni koji donose odluke shvatili su da je zatvaranje besmisleno, ali mi svejedno ne smijemo da radimo.”

Sve teže mu je, kako kaže, da pronađe motiv. Dok priča, djeluje potpuno rezignirano. “Uopšte ne možete ni da zamislite kako to sve zajedno djeluje na ljude.” Ponekad se, kaže, ujutru da li da uopšte ustane iz kreveta.

Ono što najviše smeta bračnom paru Leman jeste to što ništa ne mogu da planiraju. Od kraja oktobra 2020, političari su u više navrata govorili o datumima ukidanja lockdowna, ali umjesto toga, mjere su svi put produžavane.

“Za nas to znači da prvo prihvatimo rezervacije gostiju, a onda moramo da ih storniramo i vraćamo novac”, kaže Leman.

Egzistencijalni strahovi

Tokom božićnih i novogodišnjih praznika, kuće za odmor bile su popunjene, ali samo na papiru. Gosti nijesu smjeli da dođu. Mnogi ljudi su i nakon toga željeli da se zapute u Ajfel – napadao je sneg, a onda je stiglo i neobično toplo vrijeme. “Gosti nas zovu i pitaju da li bismo mogli za njih da napravimo mali izuzetak, da im dozvolimo da provedu nekoliko dana u našim kućama. Ali mi to ne smijemo.”

Sa svakim novom nedjeljom lockdowna kod Jana Lemana i njegove supruge rastu egzistencijalni strahovi. Prošlog ljeta su dobro poslovali, ali finansijske rezerve su potrošili, a još nije stigla pomoć koju je obećala država. “Taj novac stiže s tromjesečnim zakašnjenjem, a svima onima koji misle da će ta pomoć biti dovoljna, ja moram da kažem da to nije tačno.” Izdaci preduzetnika pokriveni su samo 90 odsto, a pritom se nije predvidjela isplata plata za same hotelijere.

Neuspjeh pred sudom

Tokom proljeća protekle godine, Leman je pokušao da se pred sudom izbori za to da može da otvori svoj biznis. Bez uspjeha. I sad to želi ponovo da pokuša. Krajem marta počinju uskršnji praznici, sve kuće su opet rezervisane.

“Ako i tokom Uskrsa na snazi bude zabrana primanja gostiju, to će imati veoma velike posljedice po nas”, kaže Jan Leman.

Na pitanje šta će da uradi ako se to ipak dogodi, ona samo sliježe ramenima i gorko se osmjehuje. O tome, kaže, ne želi ni da razmišlja.

Vlasnica hotela Manuela Bajer je po tom pitanju otišla korak dalje.

“Mi ćemo preko Uskrsa da budemo zatvoreni”, uvjereno kaže.

Ona već šest godina sa svojim mužem u jednom selu u Ajfelu vodi velnes-hotel koji služi i kao centar za održavanje raznih konferencija. Manuela Bajer ima 54 godine i ranije je bila članica uprave jednog velikog preduzeća iz modne industrije, a onda je sa suprugom odlučila da se otisne u samostalne preduzetničke vode.

“Umijem ja da računam”, kaže Bajer. “Ako otvore škole i ako onda zaista pričekaju dvije nedjelje da vide kako će se razvijati situacija, pa onda možda opet otvore prodavnice pa opet pričekaju dvije nedjelje, onda već stiže Uskrs!”

Hoteli nijesu prioritet

Preduzetnica iz Ajfela priča o jednoj februarskoj večeri kada je na televiziji gledala intervju s njemačkom kancelarkom. Angela Merkel je govorila o “perspektivama otvaranja”, govorila je o školama, fakultetima, o privatnim kontaktima, o bioskopima, pozorištima i sportskim klubovima. Hotele je, kaže, spomenula tek na kraju. “Rekla je: ‘…a jednoga dana i hotele’.”

“Onda sam isključila televizor i otada sanjam noću tu rečenicu”, kaže Manuela Bajer.

Ona se ipak nada da bi u maju mogla da otvori vrata za goste. Finansijski jedva preživljava. Ima 21 radnika i troškove za njihove plate trenutno snosi država. Ali hotel i u fazi mirovanja ipak ima troškove – grijanje, struja, osiguranje. Ako se infrastruktura ne održava, sve će prekriti buđ, kaže Manuela Bajer. Dva puta nedjeljno u svakoj od 52 sobe mora da se pusti voda kroz sve cijevi kako bi se zaustavile legionele, opasne bakterije koje se nastanjuju u vodi.

Deset dodatnih godina…

I Manuela Bajer kaže da državna pomoć nije dovoljna za preživljavanje. Hotel praktično nema rezervi, zarada se kontinuirano investirala u renoviranje soba ili u dio u kojem je velnes.

“Od oktobra ne dobijam platu, a samo za zdravstveno osiguranje mjesečno plaćam 700 eura”, žali se preduzetnica.

Ona živi od svojih privatnih rezervi, od novca koji je u stvari ostavljala sa strane za penziju. “Već sad znam da ću zbog ovoga morati da radim deset godina duže nego što sam planirala.”

Uradila je, naglašava, sve što se od nje zahtijevalo. Ispunila je sva higijenska pravila, držala se svih propisa: “Ne znam šta bih još mogla da uradim!”

Nesigurnost oko planiranja, bez pouzdanosti, previše razočaranja… Sve to ostavilo je traga i na Manueli Bajer: “Sve to zahtijeva mnogo snage. A političari su pronevjerili moje povjerenje.”