Zašto Švedska, Češka, Mađarska i Poljska uporno odbijaju uvođenje eura?

Dvadeset godina nakon uvođenja eura neke evropske zemlje još nijesu voljne da se pridruže monetarnoj uniji.

Iako su obavezne da uvedu euro, Švedska, Češka, Mađarska i Poljska odlučile su se za odgodu na neodređeno vrijeme.

Postoje različiti ekonomski, politički, pravni, sociološki, pa čak i emocionalni faktori za takvu odluku, piše u svojoj analizi Hrvatske narodne banke (HNB).

U publikaciji Pregledi, pod nazivom ’20. godišnjica eura: zašto se neke zemlje još ne žele pridružiti?’, čiji su autori Milan Deskar-Škrbić i Davor Kunovac navodi se na ključni ekonomski argument protiv uvođenja eura u tim zemljama – trošak gubitka monetarnog suvereniteta.

Devetnaest država članica Evropske unije (od njih dvadeset sedam) uvelo je zajedničku valutu i pristupilo europodručju. Od preostalih osam država članica EU-a izvan europodručja njih tri, Bugarska, Hrvatska i Rumunija, iskazale su velik interes za pristupanje evropskom kursnom mehanizmu (ERM II) i uvođenje eura u skoroj budućnosti. Te zemlje, a posebno Hrvatsku, obilježava visok nivo finansijske euroizacije. Zbog toga su privatni i javni dug u tim zemljama vrlo osjetljivi na kursni rizik, a mogućnosti za autonomnu monetarnu i kursnu politiku u tim su zemljama već prilično ograničene. U tom se smislu za te tri zemlje uvođenje eura čini održivim i opravdanim izborom politike, prenosi Poslovni dnevnik djelove analize.

Preostalih pet evropskih zemalja, piše u publikaciji, ne želi se odreći svog monetarnog suvereniteta. Danska, na primjer, nije po zakonu obvezna da uvede euro (klauzula o izuzimanju). S druge strane, Švedska i preostale tri nove države članice, Češka, Mađarska i Poljska, po zakonu su obvezne uvesti euro u određenom trenutku. Međutim, te zemlje su odlučile da odgode na neodređeno vrijeme taj proces.

“Različiti su razlozi zbog kojih te države još uvijek ne žure s uvođenjem eura. Neki su od njih političke, neki sociološke, a neki emocionalne prirode. Iako su svi vrlo važni, a katkad krucijalni u stvaranju stajališta o pristupanju monetarnoj uniji, ti razlozi nijesu u fokusu našeg interesa. Nas u ovom radu zanima ključni čvrsti ekonomski argument protiv uvođenja eura u četiri države članice izvan europodručja, a to su mogući veliki troškovi”, navode autori.

U radu se navodi da se agumenti protiv uvođenja eura mogu podijeliti u tri grupe. Prva je značenje kursa kao faktora stabilizacije odnosno rasta, što, ističe se, može biti privlačno u zemljama s niskom razinom euroizacije kao što su Poljska, Mađarska i Češka, u kojima euroizacija kredita iznosi oko 10 do 25 posto. S druge strane, u zemljama poput Bugarske, Hrvatske i Rumunije snažna deprecijacija lokalne valute mogla bi ugroziti finansijsku stabilnost zbog visokog nivoa euroizacije (40 do 60 posto) i primjene valutne klauzule.

“Imajući na umu da još postoje određene neizvjesnosti vezane uz budućnost europodručja, neke od četiriju država članica izvan europodručja odlučile su se na takozvani ‘čekaj i vidi’ pristup (Binzer Hobolt i Leblond, 2009.)”, navodi se u analizi HNB-a.

“To nas dovodi do zaključka da uvođenje eura ne bi dovelo do značajnih troškova u smislu stabilizacionih politika i ekonomskih rezultata. Kao što navodi Darvas (2019.), u ekonomskom smislu bi četiri države članice izvan europodručja mogle imati dobre rezultate i unutar i izvan europodručja. Stoga se njihova nesklonost ulasku u monetarnu uniju ne bazira na čvrstim ekonomskim razlozima, već na širem socijalnom i političkom kontekstu. Naposljetku, istorija rasprava o uvođenju eura u tim zemljama upućuje na to da bi neka buduća kretanja mogla vrlo lako prebaciti jezičac na vagi u prilog uvođenju eura, barem u novim državama članicama”, stoji u zaključku HNB-ove analize.