MMF upozorava: 40% korporativnog duga završiće bankrotom

Sudeći po dramatičnim najavama finansijskih institucija u svijetu, dug bi se od lošeg druga mogao pretvoriti u serijskog ubicu, a MMF već sada predviđa da će 40% korporativnog duga u velikim ekonomijama završiti bankrotom.

U Evropskoj uniji, ukupna zaduženost preduzeća je prošle godine uvećana za petinu, pa je opet glavna tema kako rješavati problematične plasmane a očuvati i banke i ogroman dio privrede od propasti.

Život na veresiju, kako privreda ne bi ušla u kliničku smrt u invaziji razarajućeg korona virusa, zadužio je svijet za 281 hiljadu milijardi dolara ukupnog javnog i privatnog duga, što je 355% svjetskog BDP-a.

Koliki će na kraju biti ceh guliverskog zaduživanja jeftinim novcem saznaćemo kada on poskupi.

„Sjedimo na dužničkoj bombi i ne znamo kada će eksplodirati. Čim kriza popusti i centralne banke krenu sa povećanjem kamatnih stopa, svijet će biti pogođen talasom bankrota, možda najgorim od svih“, upozorili su nedavno stručnjaci Instituta za međunarodne finansije (IIF), koji objedinjuje više od 400 banaka i kreditnih organizacija širom svijeta, prenosi portal Biznis i finansije.

Slične prognoze iznose i analitičari investicione banke Goldman Sachs, koji tvrde da će talas bankrota u SAD biti gori nego tokom kolapsa 2008. godine, dok Međunarodni monetarni fond (MMF) predviđa da će gotovo 40% korporativnog duga u velikim ekonomijama završiti bankrotom.

EU opet o NPL

Kao posljedica dodatnog zaduživanja firmi u Evropskoj uniji kako bi preživjele korona krizu, učešće korporativnog duga nefinansijskog sektora u BDP-u je prošle godine povećano za preko 9%, na više od 106% BDP-a, a ukupna zaduženost za petinu. Analitičari tvrde da će pokazatelji o rastu korporativnog duga u ovoj godini biti još dramatičniji. Kako se privredna aktivnost bude oporavljala uporedo sa vakcinacijom, prekomjerni dug će u velikoj mjeri ograničiti ulaganja i podstaći rast teško naplativih potraživanja (NPL), pa je novi talas nelikvidnosti realna prijetnja evropskoj ekonomiji.

Stoga je jedna od gorućih tema u Evropskoj uniji ponovo pitanje kako rješavati problematične plasmane (NPL) i osposobiti banke za nove pozajmice. Predložena rhešenja se kreću od formiranja mreže kompanija za upravljanje problematičnom imovinom (AMC), do oslanjanja na jačanje rezervi kapitala u bankama i podsticanje prodaje NPL na sekundarnim tržištima, navodi ekonomista Ivan Nikolić u analizi „Rast korporativnog duga za vrijeme pandemije – prijetnja oporavku ekonomije“.

Prednost AMC-a je što po pravilu posjeduje lako utrživu imovinu, ali u Evropi je trenutno sve veći broj preduzeća, posebno malih i srednjih, koja nemaju odgovarajući kolateral. Zato, čak i ako banke budu raspolagale problematičnim plasmanima preko AMC-a i sekundarnog tržišta, veliko je pitanje da li će se rješenje za teško naplativa potraživanja tražiti u restrukturiranju ili likvidaciji kompanija, pa i onih održivih.

Dilema ko je dugoročno održiv, a ko nije?

U planovima za rješavanje gorućeg problema nelikvidnosti, EU bi mnogo toga mogla da nauči na srpskom primjeru restruktutriranja firmi u procesu privatizacije, smatra Nikolić. To iskustvo je pokazalo da savršene modele u teoriji, u praksi često prate kratkovide, nekooperativne i štetne odluke povjerilaca, koji nastoje da što prije i po svaku cijenu namire svoja potraživanja, čak i ako to vodi uništavanju firme.

S druge strane, imajući u vidu da je ogroman broj preduzeća u problemu, postavlja se pitanje koga restrukturirati? Teorija, naravno, kaže da bi to trebalo da budu samo one kompanije koje su održive, jer bi se u suprotnom uzalud bacio ogroman novac i narušila zdrava konkurencija na tržištu. Ali u praksi nije baš tako jednostavno utvrditi ko je dugoročno održiv, a ko nije, posebno u situaciji kada su se organizacija posla i načini rada u preduzećima potpuno neplanirano, a radikalno promijenili. Procjene na osnovu presjeka o poslovanju u vremenu prije pandemije, pogotovo mogu „pasti u vodu“, ako se, recimo, već za godinu dana ispostavi da način rada više nikada neće biti isti kao u pretkriznom periodu.

Posebno će biti teško da se objektivno utvrdi održivost u sektoru malih i srednjih preduzeća, s obzirom na njihovu brojnost, fiksne troškove, strukturu kapitala i raznolikost. U ranijim krizama, teret restrukturiranja velikih padao je upravo na pleća manjih firmi, pa bi podrška takvim preduzećima morala da bude sveobuhvatnija i fleksibilnija, a što se ne može realizovati bez ozbiljnijih državnih podsticaja.

Može se očekivati da će jedna od nužnih mjera biti jednokratni otpis duga malim i srednjim preduzećima, uključujući poreske i obaveze socijalnog osiguranja tokom trajanja pandemije, ali se postavlja pitanje kako će se država odnositi prema dugu koji je nastao prije korona krize? Dug nastao tokom pandemije ne može se suštinski odvojiti od naslijeđenog duga iz pretkriznog perioda, pa su uspješno restrukturiranje i dalji opstanak mogući samo ako se dug jedinstveno tretira, ističe Nikolić.

Konverzija duga u kapital

Tržište kapitala bi moglo da ima veoma značajnu ulogu u finansiranju evropske privrede nakon suzbijanja pandemije, a restrukturiranje je šansa za njegovo jačanje, posebno u slučajevima konverzije duga u kapital, navodi se u analizi.

Ako bi se precizno uspostavili prioriteti i rješenja koja su prihvatljiva i za povjerioce, to bi otvorilo mogućnost evropskim kompanijama za upravljanje problematičnom imovinom da efikasno djeluju. One bi preuzele i upravljale imovinom originalnih vlasnika, čime bi pomogle finansijsku konsolidaciju banaka, ali i maksimalno uvećale stopu oporavka problematičnih kredita. Imovina bi mogla da se proda na sekundarnom tržištu ili prenese u neki veći državni investicioni fond.

Očigledno je da će evropski ekonomski oporavak zavisiti od djelotvornog načina rješavanja prekomjernog korporativnog duga, ali je jasno i to da se do takvog rješenja ne može doći ukoliko Evropska unija ne obijezbedi zajedničke resurse, smjernice i koordinaciju za restrukturiranje ogromnog broja preduzeća koje neminovno slijedi. U suprotnom, izgledi su mračni, jer bi privreda ušla u period dugotrajne krize, uz bankrot mnogih kompanija, čak i onih održivih, sa zdravim poslovnim modelima, dok bi ekonomski oporavak bio dugoročno zaustavljen, zaključuje Nikolić.