Poreski rajevi odlaze u istoriju — šta to donosi svijetu
Nova odluka grupe 20 najrazvijenijih zemalja svijeta (G20) na samitu u Rimu o reformi međunarodnog poreskog sistema kojim se uvodi minimalan korporativni porez od 15 odsto na dobit multinacionalnih kompanija, već je ocijenjena kao istorijska. Očekuje se da će ona stati na put poreskim pobjeguljama i u istoriju poslati poreske rajeve sa nultom, ili jako niskom stopom poreza, primamljivom za registraciju mnogih kompanija.
Zasluga za ukidanje poreskih rajeva, o čemu se uglavnom povremeno samo pričalo, nesumnjivo će, ipak, pripasti kovidu 19, čija je pandemija ispraznila državne budžete i najrazvijenijih zemalja, a budžetski deficiti otišli su u vis zbog finansijske podrške privredi i građanima, ocjenjuje Sputnik.
Ta odluka G20 će, kako je procijenjeno, omogućiti da zemlje ostvare dodatnu zaradu od nekih 150 milijarda dolara.
Osim te minimalne poreske stope koja će uglavnom svuda morati da se plati, novina je i to što će kompanije porez na dobit plaćati i u zemlji u kojoj posluju i ostvaruju dobit, a ne samo tamo gdje su registrovane. Ciljna grupa su kompanije koje u svijetu ostvaruju promet veći od 20 milijarda eura i kod kojih je rentabilnost veća od 10 odsto. Taj bi se prag nakon sedam godina mogao spustiti na 10 milijardi.
Kooliko je realno da sve to zaživi već 2022. godine, kako je dogovoreno u Rimu?
Politička odluka moćnih
Profesor Beogradske bankarske akademije Božidar Drašković podsjeća da su poreski rajevi dominantno nastali prije tridesetak godina, kada su velike svjetske kompanije iz realnog i finansijskog sektora počele da traže područja na kojima mogu za sebe da obezbijede dodatne profite na račun neplaćanja poreza. Te, najčešće egzotične destinacije, poput Djevičanski i nekih drugih ostrva, ali i evropske države, Luksemburg, Holandija, Irska, Kipar su, podsjeća on, poznate svima i odnos prema njima je, kako smatra, uvjek bilo pitanje političke odluke moćnih država.
„Svijest o tome je dobila političku dimenziju onda kada je taj proces počeo da pogađa najrazvijenije zemlje svijeta, a odrazio se na taj način što je deo poreskih prihoda koji bi ostao u tim zemljama otišao negdje drugo. Pošto nema poreskih prihoda, to su manji budžetski prilivi, veće zaduživanje država i budžetski deficit, pa su došli do ideje da bi bilo mudro da postave minimalne stope poreza na dobit korporacija od 15 odsto i da to nametnu svim zemljama u svijetu“, jasan je ovaj ekonomista.
On za Sputnjik kaže da to ima pozitivnu dimenziju sa stanovišta ujednačavanja određenih tokova oporezivanja, ali sa druge strane i onu da će od toga koristi upravo imati najrazvijenije zemlje svijeta. Koliko će to biti stvarno moguće i u kojoj brzini, to ćemo, kako dodaje, uskoro vidjeti.
Da li je moguć brz preokret
„Nisam optimista da će tako brzo doći do tog preokreta jer su poreska rješenja, na kraju krajeva, stvar nacionalnih politika, odnosno, politika svake od država. Ako je to limitirano na 15 odsto, onda će mehanizam privlačenja stranih investitora kod zemalja koje su gladne investicija prestati da postoji kao takav“, smatra ovaj ekonomista.
On napominje da se gomila stranih investicija u zemlje koje su primaoci kapitala bazirala upravo na niskim porezima i poreskim podsticajima. Srbija je, kako podsjeća, do prije neku godinu imala stopu od 10 odsto korporacijskog poreza na dobit, koja je sada 15 odsto, što znači da se tu ništa neće promijeniti u odnosu na odluku G20. Odluka iz Rima bazirana je na dogovoru koji je u septembru postiglo 136 zemalja, koje 90 odsto doprinose svjetskom BDP-u.
Drašković smatra ključnim to što će kompanija čija filijala djeluje na prostoru neke zemlje porez na dobit plaćati zemlji na čijoj teritoriji dobit i ostvaruje. To podrazumijeva promjenu nacionalne poreske politike svake zemlje da strogo obračunava prihode filijala kompanija na svojoj teritoriji, kaže on, ali i napominje da to uopšte nije teško uraditi.
Poseban problem EU
Iz Francuske, koja od januara naredne godine predsjedava EU, već su stigle najave da što pre želi donošenje uredbe o minimalnom porezu, za koju je potrebna jednoglasna odluka. Ohrabrio ju je stav Irske, Mađarske i Estonije, koje su se početkom septembra u posljednji čas priključile dogovoru.
Drašković napominje da EU ima poseban problem jer ima jedinstvenu monetarnu politiku, spoljnotrgovinsku politiku, a nema minimalne principe jedinstvene fiskalne politike. Upravo je, smatra on, nužnost EU kao tržišne, finansijske i monetarne zone da uredi pitanje standarda jedinstvene fiskalne politike.
