Tokom pandemije našla bolji posao: Ivana je karantin iskoristila da stekne nova znanja i sada radi za Wikimediju

Ulcinjanka s podgoričkom adresom Ivana Novaković-Leković nije očajavala tokom perioda pandemije virusa Covid 19 već je taj period iskoristila da savlada IT vještine i uspjela je da, poslije 19 godina rada u novinarstvu, dobije posao sa 4 puta većom platom od prethodne.

Ona je dio svog iskustva podijelila na svom Facebook profilu, poručivši da je dobila posao na daljinu, te da će u naredna tri mjeseca raditi za jedan od projekata globalnog projekta Wikimedia.

„U vezi s onim ‘koje ste vještine stekli tokom karantina’ – ja učila da pravim sajtove. Danas dobila remote ‘pripravnički’ – naredna tri mjeseca radiću za jedan od wiki projekata i imati platu tačno četiri puta veću od posljednje crnogorsko-uredničke. Random reminder da razmišliš o svom životu i ako baš ne štima kažeš – kad može ova avetinja, mogu vala i ja…“, napisala je Ivana.

Na bazi ovog statusa, Ivana za portal Investitor objašnjava da posao koji sada radi nije bukvalno pravljenje sajtova,već web development, full-stack konkretno a najjednostavnije – razvoj web-a. Za čitaoce Investitora je odgovorila na još nekoliko pitanja, a ima poruku i za one koji se dvoume da li da krenu u svoje preduzetničke vode.

Otkud ideja oko pravljenja sajtova? Da li je to “kuvano u glavi” od ranije pa je tokom karantina sazrelo ili je  drugačije?

Moj prvi ozbiljan plan je bio da se bavim IT-jem, pa sam zato poslije srednje škole upisala i za manje od dvije godine završila informatiku na višoj školi u Novom Sadu. Tada, 1998, nikome nije trebao 20-godišnji inženjer informatike, pa sam nastavila studiranje na Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Kada sam bila na trećoj godini, sticajem okolnosti, počela sam da radim kao novinarka i shvatila da je to takođe savršen posao za mene.

Godinama kasnije mediji, pogotovo štampani poput mog, skoro da su prestali da postoje. Umjesto da napredujem u karijeri, bilo je suprotno. Uslovi rada su se periodično pogoršavali, posljednja plata koju sam primila, poslije 19 godina rada u istoj firmi, u tom trenutku na poziciji srednjeg menadžmenta, nije mogla da podmiri ni moju ratu kredita, zakup stana i račune. Da sam nastavila, svakog prvog, prije doručka, bila bih u minusu. Da odem u drugi medij nije bila opcija, već sam bila u ovdašnjem najboljem. Odlučila sam da napustim sve i poslije 40. pokušam da osmislim svoj profesionalni život ponovo.

Imajući u vidu da su ispred mene još otprilike dvije radne decenije, da treba da zaradim za pristojan život i da nisam osoba koja bi mogla svakodnevno da trpi nešto što ne voli, odlučila sam da se vratim prvoj ljubavi. To je bilo krajem 2019, znači neposredno prije korone.

Na koji način si počela da učiš o tome?

Temeljno sam razmotrila načine za sticanje znanja i zaključila da je boot camp edukacija najefikasnija, da donosi najviše znanja u kratkom roku. U pitanju je intenzivna višemjesečna za ulazak u IT industriju koja je u konstantnoj potražnji za novim kadrovima. Ta edukacija se obično plaća putem income sharing agreementa – ko dobije posao ‘u struci’ izmiruje troškove dajući određeni procenat plate, ko ne radi ili je u drugoj oblasti, ne plaća. U mom slučaju školarina je 15 hiljada dolara i otplaćujem je dajući 15 odsto, ako mjesečno primam više od 1000 dolara.

Nemoguće je biti dio ovog treninga i istovremeno imati drugi posao, a život košta, pa mi je trebalo oko godinu dana da omogućim sebi nekoliko mjeseci nerada.

Zatim sam izabrala najbolji boot camp od onih koji rade sa ljudima iz ‘ostatka svijeta’ (građani SAD i EU imaju neuporedivo veći izbor) i zagrijala stolicu. Tu mi je, da se vratim na dio prethodnog pitanja, korona bila od velike koristi. Prije svega, prilagođavajući se novoj realnosti, jer svijet koji smo znali više ne postoji, morala sam da reorganizujem prioritete i vidim kako da najbolje iskoristim vrijeme provedeno u sada poželjnoj, a meni ne toliko mrskoj izolaciji. Nove okolnosti vidjela sam kao šansu za napredak, što sam, mislim, odlično iskoristila.

Koliko je zahtjevan taj posao i da li se moraju imati neka predznanja i koja?

Neophodno je znati engleski i imati dobar kompjuter. Ostalo, osoba koju interesuje IT i ima sklonosti za tzv. ‘problem-solving‘ aktivnosti može savladati. Softver definitivno nije kvantna fizika, a programi obuke su prilagođeni neznavenom polazniku. Da bi se od nule došlo do nivoa da se od remote posla zaradi recimo 1.000 eura, treba oko godinu dana disciplinovanog rada. Ostalo je sve stvar afiniteta i interesovanja i može se naučiti.

Mislim da bi edukacija poput moje bila najkorisnija ljudima u dvadesetim i tridesetim godinama koji, recimo, još žive s roditeljima, znaju engleski, bazično razumiju IT, a nemaju solidan plan za karijeru. Treba imati u vidu da taj proces uzima jedno godinu dana života i da ga je nemoguće da ga zaposlena osoba uspješno obavi.

Veliki plus ove oblasti je to što je IT zajednica veoma otvorena, podrška je dostupna u bilo kom trenutku, apsolutno nema diskriminacije, osim pozitivne. Recimo, trenutno je veoma poželjno biti žena.

Kako si stupila u kontakt s ljudima vezano za taj posao i kako je došla ponuda koju si opisala u statusu?

Posao koji sam dobila je bukvalno pripravnički. U pitanju je tromjesečna praksa na jednom od Wikimedijinih projekata (organizacija koja stoji između ostalog iza Wikipedije).

Dakle, fondacija koja pomaže prvenstveno ženama da uđu u IT svijet ima dva puta godišnje konkurs za stručno usavršavanje u vidu rada na open-source projektima. Otprilike, prijaviš se, ogovoriš na gomilu pitanja, objasniš ko si i šta si, otkud ti tu i zašto si dobar kandidat. Ako prođeš prvi krug selekcije, pogledaš listu projekata, nađeš onaj koji najbolje odgovara tvojim sposobnostima, vidiš kako možeš da ga unaprijediš i pokušaš da to uradiš u dogovoru sa mentorima, a bolje od konkurenata. Na kraju odaberu obično jednog (nekad i nijednog) kandidata po projektu i nastave da rade s njim naredna tri mjeseca. Ta praksa je i, za naše prilike, veoma dobro plaćena.

Za konkurs sam saznala od jedne koleginice i online prijateljice, a prijavila sam se zato što mi se raspored obaveza poklopio sa završetkom boot campa i zbog toga što je open-source moj posao iz snova. To je opšte dobro, poput parka, bolnice, škole, jedna od rijetkih pojava u savremenom svijetu koju nije rukovođena profitom. Ima li ikoga da mu nije Wikipedia valjala? E, pa ja sam sad dio tog univerzuma. Ovo iskustvo će mi sigurno dići cijenu kada su u pitanju budući poslovi, a nadam se da će mi se otvoriti mogućnost dugoročnog open-source angažmana.

Inače, prvi posao se obično traži mjesec do dva, uz prijavljivanje na desetine oglasa, svakodnevne intervjue i slično. To zna da bude veoma zamorno, ali se u više od 90 odsto slučajeva završi uspješno.

Na koji bi način poredila iskustvo rada u redakciji ranije sa poslom koji danas radiš?

Ne bih mogla da radim dugoročno posao koji ne volim, a ispalo je da biram karijere koje su, kad je u pitanju stanje svijesti, veoma invanzivne. Tu nema onog – dođeš kući, isključiš se. Dok sam bila novinarka/urednica sasvim mi je bilo normalno da se u bilo koje doba dana u sekundi ubacim u potpuno operativnu verziju. Sad mi se dešava da sanjam kodove. Zanimanje je jednostavno jedan aspekt moje ličnosti, a ne neka tortura koju kompenzujem za novac.

Oba posla su mi odgovorala, ne bih im tražila mane. Novinarstvo je bilo dinamičnije u smislu fizičkih aktivnosti i ličnih interakcija. Programiranje mi je donijelo veoma širok krug internacionalnih kontakata, ali svi su u kompjuteru, ne moram ni iz kreveta da ustanem.

Ne postoji siguran posao

Šta bi poručila ljudima koji razmišljaju o svom biznisu ali su “ušuškani” u “sigurne” poslove koje rade za druge? Šta smatraš da je presudno da bi se čovjek odlučio na takav potez?

Ne postoji siguran posao. Nekada sam mislila da je moj siguran i perspektivan, a sad cijela ta industrija gotovo da ne postoji. Vrijeme je turbulentno, kvalitet života nam direktno zavisi od naših sposobnosti i mogućnosti adaptacije. Moramo biti sposobni da, kad vidimo da nema perspektive, nađemo nova rješenja, da zapnemo i ostvarimo svoje ciljeve. Jer ništa ne dolazi bez truda, a sa trudom i uspjehom ide i specifičan osjećaj zadovoljstva koji samo ta ostvarenost donosi.

A prije svega, ono što je, mislim, najteže, treba vjerovati da možemo i da zaslužujemo bolje. Crnogorki mentalitet je tipičan palanački, pokušava da satre svaku vrstu razlike, odskakanja. Npr, cijelog života slušamo osporavanja tipa: ‘Viđi ovu budalu, šta on/ona misli da je’, čuvenu ‘uvijek se izdvajaš’ i slično. Uz to, obrazovanje, a i vaspitanje nijesu usmjereni na to da otkriju i omoguće talentima da dođu do izrazaja. Zato mnogi ‘cvjetovi ostanu bez glava’, a ispodprosječni, neopterećeni bilo kakvom vrstom samosvijesti i preispitivanja, vođeni golom ambicijom, često stignu do vrha – naša politička scena je prelijep primjer ove druge pojave.

Zbog prvih, vidim ih oko sebe mnogo, važno je reći da se ovdje ne radi se o tome da sam ja postigla nešto izuzetno. Nijesam. Moja priča je u globalnim okvirima, prema kojima bismo morali naučiti da mjerimo sebe, veoma obična i nije ništa specijalno. Svako, kad nađe sferu koja odgovara njegovim sposobnostima, može napredovati do nivoa koji mu omogućava pristojan život po standardima civilizovanog svijeta.

Na žalost, nas kao društvo obogaljuje i u blatu trećeg svijeta zadržava dominantna ‘važno da se primi’ filozofija, ‘ne mogu me malo platit koliko ja mogu malo da radim’ radna etika i svjesno pristajanje na robovski odnos za minimalac od 250 ili 450 – nebitno, premalo je. Nemam iluziju da će se to ikad promijeniti, ali bih voljela da mislim da mogu motivisati nekog pojedinca da razmišlja u pravcu unapređenja svog života.

Sigurno postoje dalji planovi. Koji?

Razmatram svakakve opcije jer ovo je samo početak. Web development se brzo razvija, a ja imam tek osnovna znanja. Preda mnom je konstantan rad i učenje, borba za bolje poslove. Perspektiva je veoma dobra i do mene da li ću je iskoristiti.

Ako bi moja karijera nastavila da ide u optimalnom pravcu, nadam se da me život u tome neće omesti, trebalo bi da za par godina mogu zarađivati četiri-pet hiljada dolara mjesečno. Za više se ne bih zamarala, a i duplo manje bi mi odgovaralo.

Ponekad maštam o životu digitalnog nomada, ali onda se sjetim da nemam za penzionerske dane i da bi doprinos valjalo plaćati nekoj srećnijoj zemlji. U tom smislu godinama igram lutriju za američku zelenu kartu, što mi nije ništa donijelo. Mislim da je krajnje vrijeme da počnem da učim njemački.