Istorija bankarstva: Od trampe do kriptovaluta

Iako svoje korjene ima u ranijim periodima kao osnovna potreba društva, bankarstvo u modernom smislu riječi, onakvo kakvog ga danas poznajemo, doživljava najveći uspon u 12. vijeku na Apeninskom poluostrvu. Bankari su bili od velikog značaja prije svega kraljevima i carevima, jer su im pozajmljivali novac sa kamatom za finansiranje raskalašnog života i konstantne ratove.

Iz Italije se bankarstvo proširilo na Amsterdam u 16. vijeku, a zatim i u ostatak Evrope. Velike promjene doživljava u vrijeme Industrijske revolucije u Engleskoj kada su tehnološki izumi 18. vijeka doveli do upotrebe mašina u procesu proizvodnje i do promjena u privrednom razvoju. U tom periodu otvaraju se akcionarske banke koje su omogućile koncentraciju velike količine novca stavljajući ga na raspolaganje industriji i trgovini.

Razvoj telekomunikacija i interneta dovodi do tehnološke revolucije i velikih izmjena u načinu na koji banke posluju. Stare srednjovjekovne prakse kreditiranja koje su opstale, mijenjaju se i digitalizuju. Sada svako u svega par klikova na mreži može da uporedi mogućnosti zajmova i odabere opciju za sebe.

Zahvaljujući inovacijama u oblasti internet bankarstva ne morate da se šetate od banke do banke ukoliko želite da kupite nekretninu na kredit. Iz svoje fotelje, koristeći kalkulator stambenog kredita, možete lako pronaći rješenje po najboljim uslovima na tržištu. Isto je i u slučaju podizanja kredita za bilo koje druge namjene.

Najranije forme bankarstva

Istorija bankarstva usko je povezana sa pojavom novca, ali razni oblici bankarskih transakcija čak prethode pronalasku novca. To je bila trampa, odnosno zamjena robe za robu. Depoziti su se u početku sastojali od raznih proizvoda, a kasnije je neka roba imala funkciju opšteg ekvivalenta – žito, stoka i neki dragoceni predmeti. To je čak bilo regulisano i u Hamurabijevom zakoniku (oko 1780. godine pne), gdje se pominje plaćanje pića žitom u velikoj težini (član 108).

Novac je nastao u 7. vijeku prije nove ere, na teritoriji Lidije u Maloj Aziji. Ovo područje bilo je bogato zlatom i srebrom, pa su Liđani brzo ovladali vještinom obrade plemenitih metala. Pretpostavlja se da nije korišćen kao sredstvo trgovačke razmjene, već je bilo lakše skladištiti velike količine plemenitih metala kroz novčiće.

Ovaj izum je prihvaćen širom istočne obale Sredozemlja, pa je u grčkim polisima postao osnovno sredstvo plaćanja. Usvajanje novčane privrede olakšalo je trgovinu. U svakom grčkom polisu, a kasnije i u rimskim gradovima postojala je tržnica gdje su prodavci nudili svoje proizvode za novac. Svaki grad je imao svoju kovnicu novca sa simbolima vladara ili nekog božanstva.

Iz toga se javila potreba da se novac drugog grada zamijeni za domaći, a onda se razvio i veliki broj drugih djelatnosti vezanih za novac, i to su bili tzv. mjenjački poslovi. Klupe i stolovi koristili su se za mjenjačke poslove kao neka vrsta šaltera. Po toj praksi je i banka dobila ime. Naime, banca na staroitalijanskom znači klupa.

U grčkim polisima nastali su prvi oblici zaduživanja uz hipoteku, a u Rimu su bankari (agentarius) primali depozite i štedne uloge, posredovali u novčanom prometu i odobravali prve kredite. Tada su banke institucionalizovane.

Razvoj banaka prekinulo je prihvatanje hrišćanstva, a zatim i upadi varvarskih plemena.

Hrišćanstvo – prepreka za dalji razvoj bankarstva

Hrišćanske crkve zabranjivale su bavljenje bankarskim poslovima zbog lihvarstva, odnosno zelenaštva. Hrišćani nijesu smjeli da pozajmljuju novac, već da daju ljudima kojima je neophodan, bez nade u kompenzaciju. Te poslove su preuzeli Jevreji.

Jevreji su posao pozajmljivanja novca vjerovatno započeli zbog činjenice da su sve do srednjeg vijeka bili isključeni iz mnogih profesija od strane vladara i Crkve. Primorani su da se bave zanimanjima koja su se smatrala nemoralnim – kao što su naplata stanarine i pozajmljivanje novca.

Na području Italije imali su i konkurente – lokalno stanovništvo iz Lombardije, ali su bili dosta uspješniji i nadmoćniji od njih. Nijesu imali zabranu i nijesu vodili računa o diktatima Crkve. Najčešće su pozajmljivali novac poljoprivrednicima, a zalog su bili usevi u polju. Pored toga, naplaćivali su i avansnu ratu za buduću isporuku žita u udaljenije luke.

Situacija se promijenila u periodu Krstaških ratova kada je bilo potrebno da se velike sume novca prenesu u Malu Aziju. Postoji podatak da su 1202. godine, krstaši dali mjenicu duždu Venecije, Enriku Dandolu, u vrijednosti od 85.000 srebrnjaka. To je bila cijena koju Mlečani tražili kako bi ih svojim brodovima prevezli do Sirije. Da bi vratili ovaj ogroman dug, krstaši su Dandolu pomogli da povrati grad Zaru (današnji Zadar) u Dalmaciji.

Bogate bankarske porodice – preteče modernih banaka

Crkvena ograničenja polako počinju da slabe nakon što su uspostavljene jake trgovačke veze sa Levantom i Egiptom. Priobalni gradovi u Italiji postaju i posrednici za izvoz robe u unutrašnjost kontinenta. Tada počinje uspon poznatih bankarskih porodica i širenje djelatnosti van granica ondašnje Italije.

Najpoznatija je bila banka porodice Mediči, koja je uspostavljena 1397. godine u Firenci. Ona je već sredinom 15. vijeka imala svoje kancelarije i u Rimu, Milanu, Veneciji, Ženevi, pa čak i u Londonu. Svaka filijala se finansirala samostalno, ali je kancelarija u Firenci imala najveći udio. Knjige su se jednom godišnje nosile u Firencu kako bi prošle godišnju reviziju. Članovi porodice Mediči bili su mecene, odnosno, pokrovitelji umjetnosti i kulture. Finansirali su velike umjetnike toga doba, između ostalog i Mikelanđela.

U tom periodu se javlja i poznata porodica Fuger iz Augzburga. Međutim, oni su imali mnogo veći kapital od italijanskih kolega. Svoje ogromno bogatsvo stekli su davanjem zajmova, a bili su i uspješni trgovci začinima, svilom i vunom preko luke Antverpen. Njihovi klijenti su bili Tjudori i Habzburzi. Zajmovi Habzburzima finansirani su velikim dijelom putem tržišta u Antverpenu i davani su uz rast od oko 4% godišnje. Zanimljivo je da će im upravo Tjudori i Habzburzi doći glave. Nakon Tridesetogodišnjeg rata morali su da im izbrišu dug i izgubili su veliki profit.

Vođstvo na bankarskom tržištu tada preuzimaju Holanđani.

Prve moderne banke

U 16. vijeku dolazi do stvaranja apsolutističkih monarhija. Bankari su postali dio strukture vlasti – dobijaju monopol na rudnike, pravo prikupljanja poreza i trgovine sa kolonijama. Oni su bili u dobrim odnosima sa evropskim dvorovima – Đenovljani sa španskim dvorom, Fugeri sa Njemačkim carstvom. Poznato je da je bankar iz Antverpena finansirao rat Karla V protiv Francuske 1552. godine.

Papirni novac se pojavljuje tek u 17. vijeku. Vezuje se za izdavanje priznanica za primljeni robni novac (zlatnike i srebrnjake) koje su vlasnici deponovali kod bankara i za uzvrat dobijali sertifikate ili mjenice. Bankari su počeli da daju zlatnike na kredit ili su izdavali mjenice na osnovu tih zlatnika. Vremenom, mjenice više nijesu imale pokriće u zlatu.

Nakon osnivanja Engleske banke 1694. godine, London je postao svjetski finansijski centar i ostao je na toj poziciji sve do kraja Prvog svjetskog rata. Zahvaljujući uspostavljanju veza sa sjevernoameričkim i orijentalnim tržištem, bankari su se u prvoj polovini 18. vijeka usmjerili ka finasiranju internacionalne trgovine i investiciono bankarstvo. Tada su i dvije poznate porodice Baring i Rotšild otvorile svoje trgovačke banke u Londonu i sačuvale su svoj dominantan položaj do danas. Zanimljivo je da su Rotšildi finansirali obje sukobljene strane u Napoleonovim ratovima, i Francuze i Engleze.

Veliki uticaj na razvoj bankarstva imao je i čuveni ekonomista Adam Smit (1723-1790.). Zalagao se za slobodniji pristup bankarstvu.

Banke 20. i 21. vijeka

U savremenim novčanim sistemima novac nema pokriće u plemenitim metalima i nikakvu materijalnu vrijednost. To daje mogućnost za neprekidno kreiranje novca, što ga obezvređuje. Zato, danas, mjerama ekonomske politike država nastoji da obezbijedi ravnotežu u privredi. Banke se nijesu mnogo mijenjale od 18. do 20. vijeka – sve do tzv. tehnološke revolucije.

Čovječanstvo je za nešto više od 50 godina došlo od prvih kreditnih kartica do kriptovalute. Međutim, tradicionalne banke se ustručavaju da ih koriste vjerujući da je rizik veći od potencijalne koristi. Neka regulatorna tijela nastoje da promijene mišljenje banaka vjerujući da bi ta novina mogla pozitivno da utiče na finansijske institucije i započne novu eru inovacija i efikasnosti.

Zastupljeno je mišljenje da banke mogu mnogo doprinijeti razvoju kriptoindustrije, prije svega, u pogledu sigurnosti i kroz dalji razvoj blockchain tehnologije. U svakom slučaju, ako imamo u vidu rapidni napredak internet bankarstva i tehnologije, ne možemo ni da zamislimo šta nas sve čeka kroz koju godinu. Možda, banke kakve smo do sad poznavali neće ni postojati, ili će odgovoriti izazovu kakve su kriptovalute.

Izvor: Impuls portal/Samoobrazovanje