Zašto Evropljani rade sve manje?

U Evropi je zaposleno više ljudi nego ikad ranije. A istovremeno nedostaje stručne radne snage. Stručnjaci zahtijevaju zaokret. Treba li više ljudi raditi manje, ili obrnuto?

Kako potaknuti Evropljane da više rade? Tim se pitanjem bave neke od najbogatijih zemalja u Evropi. Vlade i predstavnici ekonomija u Njemačkoj, Holandiji i Austriji upravo pokušavaju učiniti privlačnijim prekovremeni rad boljim zbrinjavanjem djece, poreskim olakšicama ili fleksibilnijim radnim vremenom.

Pritom sve više zaposlenih želi manje raditi. Prosječno sedmično radno vrijeme se smanjuje, raste broj onih koji rade pola radnog vremena, a sindikati zahtijevaju ukidanje radne sedmice od 38,5 sati.

Martin Stolze (47) je gimnazijski profesor. On kaže da treba „raditi da bi se živjelo, a ne živjeti da bi se radilo”. On to smatra geslom današnjeg vremena. On želi da radi samo toliko da može od toga živjeti, a inače da se posveti stvarima koje su mu stvarno važne. Nije on, međutim, uvijek tako razmišljao.

Trenutno u Evropi ima dovoljno posla, a i traži se posao. Zaposlenost u Evropskoj uniji (EU) je gotovo 75 odsto, dok „bogatije” zemlje kao Njemačka, Austrija i Holandija bilježe rekordnu zaposlenost. Osjetno se povećao i broj zaposlenih žena.

Glavni razlog sadašnjeg stanja na tržištu rada je, tvrde brojni ekonomski stručnjaci, porast broja onih koji ne rade puno radno vrijeme. U tri bogatije zemlje oko trećine zaposlenih ne radi puno radno vrijeme. U Holandiji gotovo polovina namještenika sedmično radi 35 sati ili manje. Poređenja radi, u SAD-u to ne vrijedi ni za desetinu zaposlenih. Razlog je prije svega to što se brojne žene pored posla moraju brinuti za odgoj djece ili njegu članova porodice.

Visoka stopa zaposlenosti ne znači, dakle, automatski da se više radi. Iako je u Njemačkoj u 2022. radilo sedam miliona ljudi više nego 2005, broj radnih sati je samo neznatno porastao. Prosječno je u Njemačkoj svaki zaposleni 2022. radio 1.350 sati u godini, što je manje nego u bilo kojoj drugoj zemlji, članici OECD-a (Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj).

Ovom društvu ide prilično dobro, zaključio je prošle godine Klemens Fuest, šef njemačkog instituta Ifo sa sjedištem u Minhenu. „Manje ljudi mora raditi i ima više slobodnog vremena.” Ali, on je upozorio i na opasnost sve većeg nedostatka radne snage idućih godina.

Poslovi s nepunim radnim vremenom na područjima kao što su odgoj i briga o djeci, na kojima radi nedovoljan broj ljudi, a uz to su i brojna radna mjesta nepopunjena, već su problem. Ako više ljudi radi skraćeno radno vrijeme teško je pokriti cijelo vrijeme potrebno za brigu o djeci, kažu odgovorni. A nedostatak radnika će u budućnosti još porasti, tvrde stručnjaci, kad „generacija baby-boomera” (1946. do 1964.) ode u penziju.

Martje Lak-Korsten je direktorica osnovne škole De Kleine Nicolaas u Amsterdamu. Ona kaže da sve više ljudi koji se takmiče za posao želi da radi samo četiri dana u sedmici. „Ja započinjem razgovor s kandidatima uvijek pitanjem zašto želite radite četiri dana u sedmici”, kaže ona. I onda pita, šta bi htjeli da rade puno radno vrijeme te objašnjava kakve su posljedice toga za platu i šanse za budućnost.

Za poslodavce i političare je izazov to da brojni zaposlenici u bogatijim zemljama sebi mogu priuštiti da ne rade puno radno vrijeme. U Holandiji je često pravilo takozvani „1,5 dohodak”, kaže ekonomist Bastijan Starink sa Univerziteta u Tilburgu. To znači da u jednom domaćinstvu u kojem dvoje ljudi radi, jedno radi puno radno vrijeme, drugo pola radnog vremena. „To je luksuz koji mi u Holandiji možemo priuštiti da ne radimo puno radno vrijeme”, kaže Starink.

To ne vrijedi samo za zajednička domaćinstva. Arhitektica Tais Cuketi iz Amsterdama radila je prošle godine 28 sati u sedmici, nakon što je završila studije. Uskoro će raditi 32 sata sedmično, jer tako želi njen poslodavac. Razlog nije samo finansijske prirode. „Mislim da trenutno s 28 radnih sati u sedmici dovoljno zarađujem da mogu dobro da živim”, kaže Cuketi. „Ideja je da s 28 radnih sati sedmično možda mogu preko svoga hobija kao ilustratorka dodatno zarađivati”, kaže ona.

Poslodavci i vlade pokušavaju da utvrde kako od onih ljudi koje zapošljavaju izvući više radnih sati. Njemačka savezna pokrajina Baden-Virtemberg počela je od svih učitelja koji rade manje od 75 odsto radnog vremena zahtijevati obrazloženje, a to vrijedi i za one koji imaju skraćeno radno vrijeme. Po navodima ministarstva obrazovanja ta inicijativa, koja je dio većeg projekta, obuhvata oko 4.000 od oko 115.000 zaposlenih učitelja u toj pokrajini.

Jedan od njih je Martin Stolze, profesor engleskog na gimnaziji, koji radi pola radnog vremena. To mu omogućuje da ima više vremena za svoje roditelje, a time mu rad u školi postaje podnošljiviji. „Vidim veliki potencijal u izvlačenju više radnih sati, ali mislim da moji kolege, koji ne rade puno radno vrijeme, imaju jako dobre razloge za to.”

Druge vlade se odlučuju za ljubaznije metode, iako su one često teže. U Holandiji su dogovorili povećanje novca za vaspitanje djeteta. To je trebalo da stupi na snagu već iduće godine, ali je zbog lošeg stanja državnih finansija odgođeno za dvije godine. Konzervativno-zelena vlada u Austriji odustala je od plana smanjenja poreza na dohodak. I u Njemačkoj se odgađa poreska reforma: ostaje na snazi pravilo koje u povoljniji položaj stavlja parove koji rade jedno puno radno vrijeme, drugo pola. Ali se sad raspravlja o tomu da preduzeća, uz ostale mjere, prošire ponudu rada od kuće.

Jedna holandska organizacija odabrala je drukčiji put: pomoći preduzećima da duže zadrže ljude koji već rade. Neprofitna organizacija Het Potentieel Pakken, što u prevodu znači „bolje iskoristiti potencijal”, sa svojim klijentima radi na tome kako se najbolje obraćati namještenicima i kako razvijati planove u malim timovima.

Rad organizacije Het Potentieel Pakken velikim dijelom finansira ministarstvo zdravstva, a ona sarađuje prije svega s njegovateljskim službama i školskim upravama. Namještenici, većinom su to žene, obično su spremni da rade više, kaže utemeljiteljica organizacije Wieteke Graven. Ali ih niko za to nije pitao, kaže ona.

„Imamo ljude koji su stari možda 50 godina i kad ih pitaš, zašto radiš 18 sati u sedmici, oni kažu: ‘prije 20 godina sam počeo raditi 18 sati i od tada se to nije promijenilo.'”

Za Graven je to pokazatelj kako je po sebi razumljivo postalo ne raditi puno radno vrijeme. Zato je tim važnije o toj temi javno diskutovati. „Mislim da uvijek postoji to područje napetosti između ličnih želja i zahtjeva društva. Smatram da je to fundamentalna rasprava koju sad moramo voditi.”