Manjak jeftinih letova pogodio i ruralni turizam: Seoska domaćinstva traže da država vrati low cost avio-prevoznike

Administracija, propisi i poreska politika, glavni su izazovi sa kojima se u svakodnevnom poslovanju suočavaju vlasnici seoskih domaćinstava u Crnoj Gori. Uz promjene neophodne u tom smislu, domaćini očekuju podršku države u promociji njihove ponude i poručuju da je neophodno što prije vratiti jeftine letove, jer to se, tvrde, ove godine uveliko odrazilo na njihovo poslovanje.

“Zakonska regulativa i administracija se mora pod hitno promijeniti, više puta smo pisali na tu temu nadležnim organima, nažalost, sluha nema. Paušalan porez za godinu po krevetu, prijava gostiju preko lokalnih turističkih organizacija, organizacija obuka i kurseva jezika, informatike… Takođe, već vidimo da je neophodno motivisati mlade da se vrate u svoje krajeve i da im se obezbijedi posao i bolji uslovi života”, kazala je u razgovoru za Investitor Gordana Stevović, iz udruženja “Udružena seoska domaćinstva Crne Gore – Turizam na selu”.

Ne poriče da saradnja između domaćina i državnih institucija postoji, ali kaže da se, u odnosu na broj domaćinstava i njihove prihove, ta vrsta turističke ponude još ne doživljava i kao ekskluziva:

“Ministarstvo, Nacionalna turistička organizacija (NTO) i druge državne službe ne trude se da podrže naš rad i potencijal turizma na selu”, poručila je ona.

Većina domaćinstava na sjeveru

Prema podacima Ministarstva turizma, u Crnoj Gori je registrovano 295 seoskih domaćinstva. Većina na sjeveru, gdje je registrovano 217 domaćinstava. Stevović kaže da domaćini na godišnjem nivou od resora turizma dobijaju određeni vid finansijske podrške, ali dodaje i da većina domaćinstava nema dokumentaciju neophodnu da bi i imali pristup tim sredstvima. Razlog tome su, prema riječima Stevović, komplikovane procedure:

“Prvenstveno fiskalne politike i obaveze seoskog domaćinstva da se fiskalizuje, iako dobar dio njih posluje u područjima gdje nema ni mobilne mreže, ni interneta”.

Podršku nemaju ni od komercijalnih banaka. Domaćinstva su, kaže Stevović, u većini, registrovana na fizička lica, zbog čega banke ne nude bilo kakve povoljne kredite za tu djelatnost.

“Kolege se često oslanjaju na mikrokreditne institucije, koje imaju visoke kamatne stope, što im, nažalost, bude jedini način da prevaziđu investicione poteškoće”, rekla je ona.

U cilju unaprjeđenja podrške, prema riječima sagovornice Investitora, za početak bi trebalo redefinisati pojam “seoski turizam”:

“Kao predstavnici seoskih domaćinstava koji većinom žive i rade na selu, ne možemo se svrstavati u istu kategoriju kao i oni koji se bave ‘luksuznim’ seoskim turizmom. Ta vrsta ponude mora da postoji, ali mi kao manji i unikatniji, moramo biti bolje paženi kao pravi čuvari tradicije i kulture našeg podneblja”.

Dalje je, dodaje Stevović, neophodno terenu obići svako domaćinstvo i napraviti ozbiljnu analizu njihovih potreba (putevi, voda, struja), kao i detaljan finansijski plan pomoći.

“Kako je popis pokazao, sjever Crne Gore, gdje je većina domaćinstava, tiho i lagano odumire, podmladak ne ostaje, tako da se mora raditi ozbiljno na tome. Postoje sredstva Evropske unije koja se mogu iskoristiti ali moraju lokalne i državne institucije pomoći da bi se do njih došlo. Primjer IPARD programa Ministarstva poljoprivrede, jedan je od njih”.

Primjeri Austrija, Italija i Francuska

Kao dobre primjere na koje bi se moglo ugledati, ona navodi Austriju, Italiju i Francusku, ali dodaje i da su u tim državama gosti u većini domaći ili dolaze iz zemalja okruženja.

“Kod nas to nije tako i samim tim zavisimo isključivo od stranog gosta, ali treba učiti iz njihovih primjera i primijeniti ih kod nas”.

Prema preliminarnim podacima Uprave za statistiku (Monstat), u avgustu je u planinskom dijelu Crne Gore, u kolektivnom smještaju, ostvareno 23.065 noćenja, od čega su većina stranci (16.052). Planinska mjesta obuhvaćena statistikom su Andrijevica, Gusinje, Kolašin, Plav, Plužine, Rožaje, Šavnik i Žabljak.

Kolektivni smještajni objekti uključuju hotele, pansione, motele, turistička naselja, odmarališta, hostele, kampove… Kolektivni smještaj ne uključuje individualni, tzv. “privatni smještaj” (smještaj u kućama i sobama za iznajmljivanje, kao i u turističkim apartmanima).

“Mi smo kao seoska domaćinstva u obavezi da prijavimo goste na svojim imanjima, većina koja se bavi ozbiljnije ovim vidom turizma već ima aplikaciju na telefonu kojom se može lako provjeriti prijavljeni broj noćenja”, pojašnjava Stevović.

Fiskalizacija unazadila seoski turizam

Iz seoskih domaćinstava više puta sugerisali su da bi njih trebalo izuzeti od obaveze iskalizovanja. Sagovornica Investitora kazala je da je fiskalizacija “u mnogo čemu unazadila seoski turzam u domaćinstvima”.

“Jer većina se nije prilagodila. Mišljenja smo da je fiskalizacija nepotrebna za naša domaćinstva, s obzirom i na broj domaćinstava i na količinu prihoda koje mogu ostvariti. Dok u zemljama u okruženju seoska domacinstva su motivisana neplaćanjem poreza ili drugim beneficijama, ovim putem kod nas se pokušava ugušiti cijeli sektor, koji jako malo prometa ostvaruje, a jako je značajan za očuvanje tradicije i kulturnog dobra Crne Gore”, kaže ona.

Prema njenim riječima, seoski turizam još je u povoju, a pokušava se regulisati “kao da generiše milionske prihode svake godine”.

“Naši članovi opterećeni su čestim zakonskim izmjenama i stičemo utisak da se ne zna šta će sa nama, dok na našem primorju postoje veliki hoteli sa samo jednim zaposlenim, luksuzni objekti koji dobijaju značajne zakonske i poreske olakšice, što ne smatramo nimalo ohrabrujućim po naš sektor”.

Seoska domaćinstva ranije su odobrenja za rad dobijala od opština na čijoj se teritoriji nalaze. U to vrijeme, ni uslovi nijesu bili svuda jednaki, pa je registracija u nekim opštinama koštala 30, a u nekim i 130 eura. Nakon Izmjena dopuna zakona o turizmu i ugostiteljstvu prije pet godina, izdavanje licenci u nadležnosti je resora turizma, uslovi su izjednačeni, procedura pojednostavljena, i za registraciju se plaća jedinstvena taksa od dva eura.

Iz Udruženih seoskih domaćinstava kažu da ih brine najavljena izmjena zakona, kojom bi se registracija vratila na lokalni nivo.

“Strahujemo da će opet domaćini imati probleme, kao i prije nekoliko godina, kada smo na naše insistiranje objedinili sve zahtjeve, registracije, kategorizacije kod resora turizma, jer je na lokalnom nivou, od opštine do opštine, procedura bila različita ili je nijesu znali”.

Potrebno unaprijediti infrastrukturu

Kazala je i da bi procedure trebalo posjednostaviti, i omogućiti domaćinima da se gazdinstva vode uz što manje administrativnih obaveza.

“Potencijal je veliki, ali ako ne uspijemo dokučiti sredstva EU fondova i unaprijediti naše usluge, za obostranu dobrobit – države i domaćina, seoski turizam će biti marginalizovan ili će prosto nestati u svojoj originalnoj formi i biti puki smještaj u nekom seoskom okruženju (iznajmljivanje vikendica u planini i slično)”, kazala je Stevović, te ponovila da je, da bi seoski turizam o(p)stao, neophodno urediti osnovnu infrastrukturu.

“Mnogi seoski putevi i komunalna infrastruktura nijesu dovoljno razvijeni, što otežava pristup ruralnim područjima. Poboljšanje puteva, postavljanje signalizacije, kao i obezbjeđivanje stabilne internet konekcije i osnovnih komunalnih usluga (voda, struja) bili bi ključni faktori za unapređenje seoskog turizma”.

Stevović je kazala i da je, u cilju dalje promocije ponude, neophodna “izuzetna državna strategija”.

“Sami domaćini ne mogu privući bez individualnog gosta, dok NTO i Ministarstvo moraju da rade na privlačenju tour-operatera, agencija, posebnih grupa i, što je najbitnije, da se što prije vrate low cost letovi iz ključnih destinacija, što je ove godine ostavilo velikog traga na poslovanje seoskih domaćinstava”.

Damira Kalač