Iluzija beskonačnog rasta i njene ekonomske posljedice
Američka analitičarka Gail Tverberg upozorava da je globalna ekonomija izgrađena na pretpostavci beskonačnog rasta jeftine energije — a ta iluzija se raspada. Kako rast duga, nestanak srednje klase i stagnacija produktivnosti stvaraju uslove slične onima koji su prethodili Velikoj depresiji?
Ekonomisti previše optimistični – niko ne želi da čuje loše vijesti
Ekonomisti, političari i akademici najčešće prave prognoze kao da će postojeće stanje trajati unedogled. Malo ko želi da pomisli da se stvari mogu pogoršati — političarima je potreban optimizam za reizbor, univerzitetima za upis novih studenata, a javnosti je lakše prihvatiti „blagu korekciju“ nego scenarij kolapsa.
Međutim, Tverberg ističe da su mnogi ekonomski temelji postavljeni između 1945. i 1973. godine, u doba ekstremno niskih cijena nafte, kada se vjerovalo da će ponuda energenata rasti beskonačno. Nafta od 20 dolara po barelu bila je stub prosperiteta — ali i iluzija koja je omogućila da se sistem gradi na dugu. Kada se taj model uruši, posljedice su recesije i dužnički baloni.
“Naša ekonomija je izgrađena kao da će beskonačan dotok jeftine nafte trajati zauvijek. Kad to više nije slučaj, rješenje postaje — još više duga”, ističe Tverberg.
Zlatno doba jeftine energije
Od 1920. do 1970. američka proizvodnja nafte rasla je eksplozivno. Lako dostupna nafta, blizina tržišta i niske cijene stvorile su uslove za brzi industrijski i socijalni napredak. U tom periodu SAD je uživao ekonomski bum: porast životnog standarda, rast malih biznisa, dostupno školovanje, zdravstvena zaštita i stanovanje.
Tverberg podsjeća da jeftina energija djeluje kao „hrana za ekonomiju“ — što je energija jeftinija, to je veći prostor za potrošnju i investicije. Kada cijene energenata rastu, prostor za „luksuzne“ troškove se smanjuje, a rast se usporava.
Poslije 1973. sve se mijenja
Nakon naftnih šokova 1970-ih, sistem je počeo da gubi stabilnost. Kompleksnija proizvodnja i skuplji energenti zahtijevali su dublju organizacionu strukturu i veću zaduženost. Vlade su počele da spasavaju ekonomiju novim kreditima svaki put kad bi cijene energenata porasle.
Od 2008. godine, odnos američkog javnog duga prema BDP-u eksplodirao je – prema podacima Federal Reserve Bank of St. Louis, sada iznosi oko 120% BDP-a, znatno iznad granice od 90% iza koje, prema istraživanjima, ekonomski rast biva trajno sputan.
“Samo kamate na dug sada premašuju godišnje izdvajanje SAD-a za odbranu”, upozorava Tverberg.
Slom srednje klase i nova faza stagflacije
Ključ zdravog ekonomskog sistema, prema Tverberg, je snažna srednja klasa. Ona održava potrošnju i stabilne cijene energenata. Ali kada mlade generacije zarađuju manje od svojih roditelja, a dug raste, kupovna moć nestaje — i sistem gubi temelj.
Autorka povezuje trenutni period s fazom Stagflacije u tzv. „sekularnim ciklusima“ koje su proučavali istoričari Peter Turchin i Sergey Nefedov. Ti višestoljetni obrasci pokazuju da se svaka civilizacija, nakon perioda ekspanzije, suočava sa stagnacijom, porastom nejednakosti, zaduženjem i na kraju – kolapsom.
“Populacija i dug rastu dok sistem ne dostigne granice. Nakon toga slijedi period krize i pada koji može trajati decenijama.”
Pouka: Sistem ne može vječno rasti
Čak i ako bi obnovljivi izvori energije poput vjetra, sunca ili nuklearne energije imali visoku energetsku efikasnost (EROI), to ne bi trajno spriječilo kolaps. Višak energije bi samo odložio problem – jer bi rast populacije i potrošnje ponovo doveo sistem do granica.
Tverberg zaključuje da je pred nama period dugoročne stagflacije i rastućih napetosti, s mogućim paralelama s Velikom depresijom. Njena preporuka nije panika, već priprema: ulaganje u zdravlje, vještine, međuljudske odnose i samoodrživost.
