Za 20 godina uvezli smo hrane za 11 milijardi eura: Zašto turizam još nije postao motor domaće poljoprivrede?
Crna Gora je od 2006. do 2025. potrošila oko 11 milijardi eura na uvoz hrane, dok je izvoz bio desetostruko manji. Samo u 2025. prehrambeni deficit približio se milijardi eura. Iako gotovo 2,73 miliona turista i više od 15,3 miliona noćenja stvaraju ogromno dodatno tržište, domaća poljoprivreda i prehrambena industrija još nijesu uspjele da zauzmu njegov značajniji dio.
Turizam je za Crnu Goru postao najvažniji izvozni proizvod, ali domaća poljoprivreda od njegovog rasta nije izvukla korist kakva bi se mogla očekivati.
Broj turističkih dolazaka povećan je sa manje od milion u 2006. na gotovo 2,73 miliona u 2025. godini. Broj noćenja u istom periodu porastao je sa oko 5,9 na više od 15,3 miliona, dok su turistički prihodi sa 271 milion dostigli približno 1,48 milijardi eura.
Istovremeno je Crna Gora tokom posljednjih 20 godina za uvoz hrane izdvojila oko 11 milijardi eura. Izvoz je bio približno deset puta manji, pa je kumulativni deficit u razmjeni poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda dostigao skoro deset milijardi eura.
Ove dvije razvojne putanje otkrivaju jedan od najvećih paradoksa crnogorske ekonomije: što je više turista i veća ukupna potrošnja, to se više hrane doprema iz inostranstva.
Umjesto da turistička ekspanzija postane pokretač domaće proizvodnje, prerade i razvoja sela, značajan dio dodatne tražnje pretvara se u rast uvoza i prihod proizvođača iz drugih zemalja.
Prehrambeni deficit dostigao skoro milijardu eura godišnje
Razmjere problema najbolje pokazuje poređenje početka i kraja posmatranog perioda.
Prema nedavno objavljenoj analizi Privredne komore Crne Gore, 2006. godine uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda vrijedio je oko 231,4 miliona eura, dok je izvoz iznosio 37,1 milion. Deficit je, prema tome, bio približno 194,3 miliona eura.
Do 2025. godine uvoz je dostigao oko 1,063 milijarde eura, izvoz svega 104,5 miliona, a godišnji deficit čak 958,5 miliona eura. Pokrivenost uvoza izvozom tokom dvije decenije kretala se prosječno oko deset odsto.
To znači da je uvoz hrane povećan više od četiri i po puta, dok je izvoz porastao manje od tri puta. Rast domaće i turističke potrošnje nije, dakle, bio praćen proporcionalnim povećanjem domaće proizvodnje.
U istom periodu smanjivao se relativni značaj poljoprivrede u ekonomiji. Njen udio u crnogorskom BDP-u pao je sa 5,7 odsto u 2006. na 3,5 odsto u 2024. godini.
Pad udjela ne bi nužno bio problem kada bi poljoprivreda istovremeno postajala produktivnija, tehnološki razvijenija i snažnije povezana sa prehrambenom industrijom. Međutim, analiza PKCG ukazuje da su rezultati u povećanju proizvodnje, smanjenju uvoza i razvoju ruralnih područja ostali ograničeni.
Dvadesetogodišnji račun
- uvoz hrane: oko 11 milijardi eura
- izvoz: približno deset puta manji
- kumulativni deficit: skoro 10 milijardi eura
- uvoz u 2025: 1,063 milijarde eura
- izvoz u 2025: 104,5 miliona eura
- deficit u 2025: 958,5 miliona eura
Turistička sezona snažno podiže potrebe za hranom
Veza između turizma i uvoza nije samo teorijska. Privredna komora procjenjuje da se zbog turističke tražnje godišnje uvozi između 20 i 25 odsto više hrane. Kao svojevrstan prirodni eksperiment izdvaja se pandemijska 2020. godina: nakon sloma turističkog prometa, uvoz hrane bio je približno 18 odsto manji.
Pandemija je, naravno, istovremeno smanjila prihode, potrošnju stanovništva, poslovnu aktivnost i međunarodnu trgovinu, pa se cijela razlika ne može pripisati samo odsustvu turista. Ipak, toliko snažan istovremeni pad turizma i uvoza hrane jasno pokazuje koliki dodatni pritisak sezona stvara na tržište.
Crna Gora je u 2025. evidentirala 2.728.564 turistička dolaska i 15.367.166 noćenja. Stranci su ostvarili 95,8 odsto svih noćenja, dok je čak 92,6 odsto ukupnog turističkog prometa bilo koncentrisano na primorska mjesta.
To znači da se ogromna dodatna tražnja za hranom pojavljuje na relativno malom prostoru i u kratkom periodu. Hoteli, restorani, trgovine i drugi ugostiteljski objekti tokom nekoliko mjeseci moraju obezbijediti velike i kontinuirane količine mesa, mlijeka, sireva, voća, povrća, pića i prerađevina.
Domaća proizvodnja, organizovana velikim dijelom kroz mala gazdinstva, takav sezonski skok teško može da prati.
Problem nije samo u tome koliko proizvodimo
Pojednostavljena poruka da bi trgovci i hoteli trebalo samo da „kupuju domaće“ zanemaruje način na koji funkcioniše veliki lanac snabdijevanja.
Hotel sa nekoliko stotina soba ne može planirati nabavku na osnovu toga šta će pojedinačno gazdinstvo možda imati naredne sedmice. Potrebne su mu unaprijed ugovorene količine, isti ili ujednačen kvalitet, precizan termin isporuke, odgovarajuće pakovanje, deklaracija, sljedivost i stabilna cijena.
Domaći proizvođač može imati izuzetno kvalitetan sir, paradajz ili mesnu prerađevinu, ali ako ne može kontinuirano isporučivati ugovorenu količinu, veliki kupac mora pronaći dobavljača koji to može.
Zato se jaz između poljoprivrede i turizma ne može premostiti samo pozivima na ekonomski patriotizam. Potrebna je infrastruktura koja će stotine manjih proizvođača pretvoriti u pouzdan lanac snabdijevanja.
Tu spadaju:
- proizvođačke organizacije i kooperative;
- otkupni i distributivni centri;
- hladnjače i skladišta;
- sortiranje, pakovanje i prerada;
- laboratorije, sertifikacija i sljedivost;
- ugovaranje proizvodnje prije početka sezone;
- efikasna logistika između sjevera i primorja.
Bez tih karika domaća roba može biti kvalitetna, ali tržišno nedovoljno dostupna.
Hiljade gazdinstava, ali ograničena tržišna snaga
Popis poljoprivrede pokazao je da Crna Gora ima 26.711 poljoprivrednih gazdinstava, koja koriste oko 248.280 hektara zemljišta. Na gazdinstvima je evidentirano ukupno 54.753 članova porodice i drugih lica angažovanih u poljoprivrednim poslovima.
Brojke potvrđuju da poljoprivreda i dalje angažuje veliki ljudski i zemljišni potencijal. Problem je što je proizvodnja izrazito raspršena, a tržišni kapacitet pojedinačnog gazdinstva ograničen.
PKCG među ključnim slabostima navodi usitnjenost gazdinstava, depopulaciju ruralnih područja, nisku produktivnost, nizak tehnološki nivo, nedovoljno razvijenu prehrambenu industriju i slabu povezanost sa turizmom.
Veliki broj gazdinstava zato ne znači automatski i veliki tržišni višak. Dio proizvodnje namijenjen je sopstvenoj potrošnji, dio se prodaje kroz neformalne ili lokalne kanale, a samo dio može zadovoljiti zahtjeve velikih trgovinskih i turističkih sistema.
Crnogorska poljoprivreda ima proizvod, ali često nema obim, standardizaciju, preradu i logistiku potrebne da bi taj proizvod stigao do hotelske kuhinje ili police velikog marketa.
Za neke proizvode domaći kapaciteti praktično ne postoje
Uvoz se ne može u potpunosti zamijeniti domaćom proizvodnjom.
Crna Gora zbog klime i prirodnih uslova neće proizvoditi kafu, banane, pirinač i niz drugih proizvoda u količinama potrebnim domaćem tržištu. Takav uvoz je ekonomski očekivan.
Mnogo važnije pitanje je zašto zemlja zavisi od uvoza i kod proizvoda za koje postoje prirodni ili tržišni preduslovi.
PKCG navodi nedostatak kapaciteta za proizvodnju ili preradu dugotrajnog mlijeka, voća i povrća, određenih vrsta sireva, svinjskog mesa i pojedinih pića. Kao ograničenja se izdvajaju i nedovoljni skladišni i logistički kapaciteti, slaba konkurentnost domaćih proizvođača i nedovoljno korišćenje površina za glavne ratarske kulture.
To pokazuje da problem nije isključivo na njivi ili farmi. Dio najveće dodate vrijednosti nastaje poslije primarne proizvodnje – kroz preradu, pakovanje, brendiranje, distribuciju i prodaju.
Kilogram svježeg voća ima ograničen rok trajanja i relativno nisku cijenu. Isto voće, prerađeno u sok, džem, sušeni ili zamrznuti proizvod, može se čuvati duže, prodavati tokom cijele godine i ostvariti mnogo veću vrijednost.
Bez prerađivačke industrije poljoprivreda ostaje zavisna od sezone, vremenskih uslova i brzine prodaje svježeg proizvoda.
Turizam nije samo tržište, već mogući izvozni kanal
Spoljnotrgovinska statistika ne pokazuje cjelokupan ekonomski doprinos domaće hrane.
Kada strani turista u crnogorskom hotelu kupi domaće vino, sir, pršutu ili maslinovo ulje, proizvod nije prešao državnu granicu i zato nije evidentiran kao klasičan robni izvoz. Ipak, novac je došao iz inostranstva, pa se takva prodaja često opisuje kao „izvoz na pragu“.
PKCG upozorava da podatak o prosječnoj pokrivenosti uvoza izvozom od oko deset odsto ne obuhvata vrijednost domaćih proizvoda koje potroše strani gosti.
To je važna metodološka ograda: domaća poljoprivreda već učestvuje u turističkoj potrošnji više nego što pokazuje carinska statistika.
Međutim, ne postoji dovoljno precizan i redovan javni podatak koji bi pokazao koliki je udio hrane u hotelima, restoranima i drugim turističkim objektima zaista porijeklom iz Crne Gore.
Bez te informacije teško je mjeriti napredak. Država može povećavati subvencije, hoteli isticati domaću ponudu, a proizvođači tvrditi da povećavaju prodaju – ali bez podataka nije moguće utvrditi koliko je turističke potrošnje zaista ostalo u domaćoj ekonomiji.
Upravo bi uvođenje godišnjeg pokazatelja udjela domaće hrane u turističkom lancu bilo jedna od najkorisnijih mjera za buduću agrarnu i turističku politiku.
Zašto domaća hrana ponekad nije jeftinija
U javnosti se često očekuje da proizvod sa obližnjeg gazdinstva mora biti jeftiniji od uvoznog. U praksi to nije uvijek slučaj.
Veliki strani proizvođači raspolažu znatno većim površinama, automatizovanom proizvodnjom, sopstvenom preradom, jeftinijim finansiranjem i razvijenom distribucijom. Na hiljade ili milione jedinica proizvoda raspoređuju fiksne troškove koji su za malo crnogorsko gazdinstvo veoma visoki.
Domaći proizvođač kupuje manju količinu sjemena, stočne hrane, ambalaže i opreme, pa često plaća veću cijenu po jedinici. Kada se dodaju troškovi prevoza iz udaljenih ruralnih područja, nedostatak skladišta i gubici zbog kratkog roka trajanja, lokalni proizvod može postati skuplji od uvoznog.
Zato povećanje domaće proizvodnje ne znači zatvaranje tržišta niti administrativno nametanje lokalne robe. Cilj mora biti da domaći proizvođač postane dovoljno organizovan, produktivan i pouzdan da kupcu ponudi konkurentnu ukupnu vrijednost.
Više domaće proizvodnje ne bi ukinulo uvoz, ali bi smanjilo ranjivost
Crna Gora je mala i otvorena ekonomija. Potpuna prehrambena samodovoljnost nije ni realan ni ekonomski racionalan cilj.
Ali razlika između nužnog i prekomjernog uvoza veoma je važna.
Kada zemlja uvozi proizvode koje ne može uzgajati, riječ je o normalnoj trgovini. Kada uvozi velike količine proizvoda za koje ima zemljište, tradiciju, tržište i radnu snagu, riječ je o neiskorišćenom razvojnom potencijalu.
Visoka uvozna zavisnost istovremeno znači da se međunarodni rast cijena hrane, energenata i transporta brzo prenosi na domaće potrošače. Analiza PKCG upravo zbog takve zavisnosti Crnu Goru opisuje kao osjetljivu na spoljne cjenovne šokove.
Veća domaća proizvodnja ne bi Crnu Goru izolovala od svjetskih cijena, ali bi mogla:
- ublažiti dio sezonskih nestašica i skokova cijena;
- zadržati veći dio turističke potrošnje u zemlji;
- stvoriti stabilnije prihode u ruralnim područjima;
- razviti prehrambenu industriju;
- smanjiti pritisak robnog deficita;
- otvoriti prostor za proizvode više vrijednosti.
Novac postoji, ali mora biti usmjeren u lanac, a ne samo u pojedinačnu proizvodnju
Agrobudžet za 2025. iznosio je nešto više od 77 miliona eura, uključujući sredstva državnog budžeta, donacije i kredite.
Kroz IPARD III program crnogorskim poljoprivrednicima i prerađivačima dostupno je oko 82 miliona eura bespovratnih sredstava.
Posebna mjera za preradu i marketing omogućava podršku investicijama vrijednim od 30.000 do dva miliona eura, uključujući objekte, mašine, softver, rashladna vozila, zajedničku infrastrukturu, kratke lance snabdijevanja i lokalna tržišta. Podrška može dostići 50 odsto troška, a kod određenih zajedničkih i zelenih ulaganja i više.
To pokazuje da instrumenti za modernizaciju postoje. Međutim, subvencionisanje pojedinačne opreme neće samo od sebe povezati poljoprivredu sa turizmom.
Proizvođaču može biti finansiran plastenik, hotelu unaprijeđena kuhinja, a prerađivaču nova mašina, ali će jaz ostati ako između njih ne postoji ugovoreni, standardizovani i logistički uređen lanac.
Javna podrška zato bi trebalo snažnije da nagrađuje povezivanje: zajedničke distributivne centre, udruživanje proizvođača, ugovore sa hotelima i trgovinama, preradu domaće sirovine i proizvode koji mogu zamijeniti dio velikog uvoza.
Model: proizvoditi ono što tržište već traži
Najveća prednost Crne Gore je što ne mora prvo da traži kupce za domaću hranu. Kupci već dolaze.
Ključ je da se poljoprivredna politika planira prema poznatoj turističkoj tražnji. Hoteli i veliki ugostiteljski sistemi mogli bi mjesecima unaprijed iskazivati potrebe po vrstama proizvoda, količinama, standardima i periodima isporuke.
Na osnovu toga proizvođači i kooperative mogli bi planirati sjetvu, uzgoj i preradu. Državne mjere podrške bile bi vezane za ugovorenu proizvodnju, dok bi distributivni centar preuzimao sortiranje, pakovanje, skladištenje i isporuku.
Takav sistem bi smanjio rizik za obje strane.
Poljoprivrednik bi prije početka proizvodnje znao kome prodaje i pod kojim uslovima. Hotel bi dobio sigurnost da će roba stići u traženoj količini i kvalitetu.
Najveći potencijal vjerovatno nije u jeftinoj masovnoj proizvodnji, gdje se mala Crna Gora teško može takmičiti sa velikim poljoprivrednim državama. Veća šansa je u premijum segmentu – tradicionalnim sirevima, pršuti, vinu, maslinovom ulju, medu, organskoj hrani i prerađevinama sa geografskim porijeklom. Takve proizvode i PKCG prepoznaje kao razvojnu priliku.
Turista nije samo potrošač obroka tokom odmora. Zadovoljan gost može postati kupac crnogorskog proizvoda i nakon povratka kući, čime se „izvoz na pragu“ pretvara u klasičan izvoz.
Deset milijardi eura propuštene vrijednosti – ali ne i iznos koji se mogao u potpunosti zadržati
Bilo bi pogrešno zaključiti da je skoro deset milijardi eura prehrambenog deficita moglo jednostavno ostati u Crnoj Gori.
Dio uvoza odnosi se na proizvode koji se ovdje ne mogu proizvoditi. Dio domaće proizvodnje zahtijevao bi ulaganja koja možda ne bi bila ekonomski opravdana. Turističko tržište traži raznovrsnost koju nijedna mala zemlja ne može sama obezbijediti. Zbog toga deficit nije precizan obračun „izgubljenog novca“.
On je, međutim, snažan pokazatelj razmjera domaće tražnje koju poljoprivreda i prehrambena industrija nijesu uspjele dovoljno da iskoriste.
Čak i kada bi domaća proizvodnja zamijenila relativno mali dio sadašnjeg uvoza, efekti bi se širili kroz cijelu ekonomiju: od prihoda gazdinstava i novih prerađivačkih pogona do logistike, ambalaže, trgovine i regionalnog razvoja.
Turistička sila koja hranu dominantno kupuje vani
Crna Gora je tokom dvije decenije pokazala da može privući milione gostiju, izgraditi luksuzne rizorte, povećati turističke prihode i postati međunarodno prepoznatljiva destinacija.
Nije, međutim, izgradila dovoljno snažan domaći sistem koji bi te goste u većoj mjeri snabdijevao hranom proizvedenom i prerađenom u zemlji.
To je suština problema.
Naredna faza razvoja ne bi trebalo da se mjeri samo brojem turista i prihodima od turizma, već i time koliko turističkog eura ostaje u domaćoj ekonomiji.
Ako su nam za hotelski doručak uvezeni sir, pršuta, voće, sok i mlijeko, turistički prihod jeste ostvaren u Crnoj Gori, ali se veliki dio njegove vrijednosti vrlo brzo vraća preko granice.
Pravo povezivanje turizma i poljoprivrede značilo bi da rast broja gostiju automatski podiže proizvodnju na domaćim gazdinstvima, otvara prerađivačke pogone i povećava prihode ruralnih područja.
Dok se to ne dogodi, rekordan turistički promet nastaviće da bude dobra vijest i za strane proizvođače hrane.
