Poreske oaze: Koliko je novca skriveno na tajnim računima

Otkako je organizovanog sistema oporezivanja u opšte-povezanom, globalizovanom svijetu, bijeg novca u poreske rajeve jedan od najvećih problema nacionalnih ekonomija, posljedično i načina na koji funkcionišu društva.

Jedno od najvećih curenja povjerljivih informacija u istoriji, Paradise Papers, kao nikada prije objasnili su i detalje skrivanja biznisa i curenje novca u poreske rajeve. Ispostavilo se, kroz curenje informacija, da i više crnogorskih državljana ima novac na tim destinacijama, u pokušaju da im sakriju trag. Takva praksa po pravilu govori o sumnjivom porijeklu novca koji čeka da bude “opran” kroz investicije i slične aktivnosti. Ili, u “najblažem slučaju”, da izbjegne porez u matičnoj državi.

Londonski Independent je napravio mali priručni vodič kroz osnovne pojmove tog problema.

Kako poreski rajevi funkcionišu

Nekoliko je jednostavnih načina na koji se preko njih izbjegava porez i stoga je važno razlikovati pojedine metode.

Osnovni metod je da se prebacivanje mjesta na kojem se obračunava korporativna zarada. Multinacionalna kompanija zato svoje sjedište registruje u području gdje su korporativni porezi niski (ili ih uopšte nema) kako bi tamo obračunavala svoje poslovanje i profit, umjesto da to čini u zemlji u kojoj zaista posluje i ostvaruje zaradu.

Na takav način su svoje poreze izrazito smanjivali i Google i Facebook, između mnogih drugih.

Šta je s ličnim porezom

Za fizičku osobu najjednostavnije je da postane državljanin zemlje u kojoj su takvi porezi niski. Na taj način svake godine može biti sigurna da će plaćati vrlo niska poreska izdvajanja na osnovu svojih prihoda.

Ovome vrlo često pribjegavaju, na primjer, osobe iz svijeta sporta koje zarađuju jako puno. No, ponekad postoje i načini da neko istovremeno i živi u zemlji u kojoj su porezi visoki, a da svejedno ima korist od poreskog raja. Takva osoba će svoje bogatstvo naprosto držati i stalno ulagati u trust u poreskom raju i posljedično neće morati plaćati porez u zemlji u kojoj stanuje, čiji je državljanin.

Šta je trust

U osnovi je riječ o načinu povezivanja sličnih kompanija kako bi se pokrio cijeli jedan proizvodni lanas, na primjer, u prehrambenoj industriji od poljoprivrede sve do proizvodnje kolača, hljeba, tjestenine… Vrlo nalik koncernu.

No, u ovom slučaju riječ je o biznisu, može biti riječ doslovno bilo kakvom, koji vodi neko drugi u korist ulagača.

Zemlje koje slove za poreska utočišta, poput Kajmanskih Ostrva, Lihtenštajna, sličnih mjesta, vrlo često donose takve zakone kako bi privukle što više takvog novca. Suština je u tome da sav taj novac, vrijednosti uložene na razne načine, nijesu predmet oporezivanja tako sve dok su u trustu. Tek ako bi onaj ko vodi trust odlučio, u dogovoru sa stvarnim vlasnikom, da isplati nešto ulagaču, tek tada bi se taj novac oporezovao.

No, teoretski sva ta sredstva tamo mogu biti neoporezovana tako dugo dok to mjesto, država, ostrvo, šta god, fizički postoji.

Ko su ljudi koji vode trustove

To mogu biti lokalni službenici u poreskom raju, partneri iz lokalnih advokatskih kancelarija, knjigovodstvene kompanije, bilo ko koga angažuje osoba izvana koja na taj način želi sa svojim novcem legalno da pobjegne od sistema oporezivanja u svojoj domovini.

Mogućnosti zloupotrebe su, naravno, ogromne. Tako je, kad je u Austriji i Hrvatskoj izbila afera Hypo, već u prvim danima istrage na vidjelo stalo izlaziti mnoštvo kompanija-paravana po Lihtenštajnu u prvom redu, ali i drugdje.

Ali, nije li korišćenje poreznih rajeva legalno?

Zajednički investicijski fondovi, koji privlače ulagače širomsvijeta, registrovali bi svoj udruženi posao na takvim mjestima kako bi izbjegli dvostruko oporezivanje svoje zarade.

To nije problem tako dugo dok korisnici ovakvog trusta uredno povlače svoj dio zarade u svoju domovinu i onda tamo plaćaju porez na tu zaradu. U nekim slučajevima stoji i argument da se na taj način štiti privatnost korisnika trusta. No, puno je veći broj primjera u kojima se to može zloupotrijebiti.

U svakom slučaju, onda kad neko ko je sakrio svoj novac od poreza ili ko je svoj novac zaradio kriminalom, nekad i najgorim zamislivim oblicima, zaštitom svoje privatnosti štiti ulaženje u trag pravoj prirodi takvog novca.

Koliko je taj problem velik

Velik je. Krajem 2016. Moody’s investor service je procijenio da samo velike američke tehnološke kompanije na takvim mjestima drže 1.400 milijardi dolara.

Riječ je bila o profitima giganata poput Applea, Microsofta, Googlea… koji su se registrovali da su ostvareni izvan SAD-a i koji se tamo gomilaju.

Izbjegavanje ličnog poreza još je i više. Procjena Gabriela Zucmana, o neslaganju nacionalnih računa u poslovanju, otkrilo je da je širom svijeta na takvim mjestima skriveo 7.600 milijardi dolara, odnosno 8% ukupnog svjetskog bogatstva.

U posljednjih pet godina iznos je porastao za jednu četvrtinu. Nije sav taj novac tamo spremljen kako bi se izbjegao porez, ali je jasno da je to slučaj s velikim dijelom tog iznosa.

Tax justice network procjenjuje da vlade nacionalnih država širom svijeta na ovaj način, korporativni, godišnje gube 500 milijardi dolara, dok ličnim izbjegavanjem poreza gube 200 milijardi godina svake godine.

Dejvid Kameron je dogovorio automatsku razmjenu informacija između Velike Britanije i poreskih vlasti pojedinih poreskih rajeva. Rezultati su bili loši jer su ugovori iziskivali apsolutno nerealni nivo saradnje advokatskih i knjigovodstvenih kompanija na takvim mjestima s nacionalnom vladom, u ovom slučaju Velikom Britanijom. Kameron se zalagao za takav ugovor na nivou EU-a.

I šta da se radi?

Što se tiče korporativnog izbjegavanja poreza, dvije su potencijalne solucije. Jedna bi bila da se vlade širom svijeta dogovore oko načina oporezivanja multinacionalnih kompanija na temelju poštene međunarodne formule, u zavisnosti od prometa, investicijama i broju zaposlenih u raznim zemljama.

To bi praktično ubilo porezne rajeve, jer tamo se nikakva stvarna ekonomska aktivnost niti ne odvija.

Drugo rješenje je da nacionalna vlada jednostrano oporezuje multinacionalne kompanije, pri čemu bi se firmama davale olakšice za lokalne troškove, investicije i izvoz.

A lični porez

Zahtijevati punu i javnu transparentnost korisnika trustova u poreskim rajevima je jedno od rješenja.

Ukoliko bi se udružile, vlade članica EU bile bi u stanju da izlože mnoge poreske rajeve krajnje ozbiljnom pritisku da se tome povinuju. Bilo zato što su u Europi, kao Lihtenštajn ili Monako, ili zato što su poput Kajmanskih Ostrva, Bermuda ili drugih i dalje formalno pod britanskom krunom ili po nadležnosti neke druge države iz Evrope, što se može iskoristiti za pritisak u političkom i ekonomskom smislu.

Independent/Express.hr/Investitor.me