Zašto se kineska ekonomija neće oporaviti

Šta je krenulio po zlu? Nakon što se Kina pridružila svjetskoj ekonomiji 1978. godine, predstavljala je najspektakularniju priču o rastu u istoriji. Reforma farmi, industrijalizacija i rastući prihodi izvukli su skoro 800 miliona ljudi iz ekstremnog siromaštva. Nakon što je 1980. proizvela samo desetinu više od Amerike, kineska ekonomija je sada na oko tri četvrtine veličine. Ipak, umjesto da uzvrati oporavkom nakon što je vlada odustala od svoje politike „nultog kovida“ krajem 2022, kineska ekonomija tetura iz jednog jarka u drugi.

Kineska ekonomija je, kako piše autor The Economicsa, rasla po godišnjoj stopi od samo 3,2% u drugom tromjesečju ove godine, što je razočaranje koje izgleda još gore s obzirom na to da bi, prema jednoj istaknutoj procjeni, američka mogla rasti za skoro cijelih 6%. Cijene nekretnina su pale, a investitori, koji imaju tendenciju da prodaju kuće prije nego što se izgrade, udarili su u zid, plašeći kupce bankrotom i propašću poslova. Potrošačka potrošnja, poslovna ulaganja i izvoz su pali. I dok se veći dio svijeta bori s inflacijom koja je previsoka, Kina pati od suprotnog problema: potrošačke cijene su oslabile u godini do jula. Neki analitičari upozoravaju da bi Kina mogla ući u deflacionu zamku poput one u Japanu 1990-ih.

Ipak, na neki način, japanizacija je previše blaga dijagnoza kineske aktuelne bolesti. Hronični nedostatak rasta bio bi gori u Kini jer su njeni ljudi siromašniji. Životni standard Japana bio je oko 60% američkog do 1990. godine – danas je u Kini manje od 20%. I, za razliku od Japana, Kina takođe pati od nečeg dubljeg od slabe potražnje i velikog duga. Mnogi njeni izazovi potiču iz širih neuspjeha u kreiranju ekonomske politike — koji su sve gori kako predsjednik Si Đinping centralizuje vlast.

Prije desetak godina na kineske tehnokrate se gledalo gotovo kao na osobenjake. Prvo su upravljali svjetskim ekonomskim čudom. Tada je Kina bila jedina velika ekonomija koja je odgovorila na globalnu finansijsku krizu 2007-2009. dovoljnom stimulativnom snagom – neki komentatori su otišli toliko daleko da su rekli da je Kina spasila svjetsku ekonomiju. Tokom 2010-ih, svaki put kada bi se ekonomija pokolebala, zvaničnici u Pekingu su prkosili pojeftinjavanjem kredita, gradnjom infrastrukture ili stimulacijom tržišta nekretnina.

Međutim, tokom svake epizode javni i privatni dugovi su rasli. Kao i sumnje u održivost stambenog buma i da li je nova infrastruktura zaista potrebna u tom obimu. Danas su kreatori kineske politike u škripcu. Mudro, oni ne žele više “bijelih slonova” ili da naduvuju balon imovine. Niti mogu učiniti dovoljno poželjnijih vrsta stimulacija, kao što su potrošnja na penzije i davanja siromašnim domaćinstvima kako bi se povećala potrošnja, jer je Si dezavuisao „socijalizam“ i vlada traži zvanični deficit od samo 3% BDP-a.

Kao rezultat toga, odgovor na privredno usporavanje bio je slab. Kreatori politike čak nijesu voljni ni mnogo da snize kamatne stope. Oni su 21. avgusta razočarali investitore sa zapanjujućim smanjenjem jednogodišnje kreditne stope od svega 0,1 procentnog poena.

Ova slaba reakcija na pad rasta i inflacije posljednja je u nizu političkih grešaka. Spoljnopolitičko razmetanje Kine i njena merkantilistička industrijska politika pogoršali su ekonomski sukob sa Amerikom. Kod kuće se nije uspjelo adekvatno pozabaviti podsticajima za špekulaciju stambenim sektorom i sistemom u kojem investitori imaju tako ogromne obaveze da su sistemski važne. Počevši od 2020. regulatori su uzdrmali tržišta razbijajući uspješne kompanije koje se bave tehnologijom za koje se smatralo da su previše neposlušne i monopolističke. Tokom pandemije, zvaničnici su kupili vrijeme izolacijom, ali nijesu uspjeli da ga iskoriste da vakcinišu dovoljno ljudi za kontrolisani izlazak, a zatim su bili preplavljeni vrlo zaraznom varijantom Omicron.

Zašto vlada nastavlja da griješi? Jedan od razloga je taj što kratkoročni rast više nije prioritet Komunističke partije Kine. Znakovi su da Đinping vjeruje da se Kina mora pripremiti za održivi ekonomski i, potencijalno, vojni sukob sa Amerikom. Stoga danas naglašava težnju Kine za nacionalnom veličinom, sigurnošću i otpornošću. Spreman je na materijalne žrtve da bi postigao te ciljeve, a u mjeri u kojoj želi rast, on mora biti “visoko kvalitetan”.

Ipak, čak i prema kriterijima predsjednika Kine, odluke njegove partije su pogrešne. Kolaps politike “nultog kovida” urušio je njegovu reputaciju. Napad na tehnološke firme uplašio je preduzetnike. Ako Kina zapadne u trajnu deflaciju jer vlasti odbijaju da povećaju potrošnju, dugovi će porasti u realnoj vrijednosti i više opterećivati ​​ekonomiju. Iznad svega, osim ako Komunistička partija ne nastavi da podiže životni standard, oslabiće svoju moć i ograničiti sposobnost da parira Americi.

Sve veći promašaji politike stoga manje liče na novi, samopožrtvovni fokus na nacionalnu sigurnost, nego na obično loše odlučivanje. Oni su se poklopili sa centralizacijom vlasti predsjednika Đinpinga i njegovom zamjenom tehnokrata lojalistima na najvišim pozicijama. Kina je nekada tolerisala debatu o svojoj ekonomiji, ali danas mami analitičare na lažni optimizam. Nedavno je prestala da objavljuje ​​neugodne podatke o nezaposlenosti mladih i povjerenju potrošača. Najviši redovi vlasti i dalje imaju dosta talenata, ali je naivno očekivati ​​da će birokratija proizvoditi racionalne analize ili inventivne ideje kada je poruka s vrha da je lojalnost iznad svega. Umjesto toga, odlukama sve više upravlja ideologija koja spaja ljevičarsku sumnju u bogate preduzetnike s nespremnošću desnice da preda novac nezaposlenima i siromašnima.

Činjenica da problemi Kine počinju na njenom samom vrhu znači da će i dalje trajati. Mogu se čak i pogoršati, jer se nespretni kreatori politike suočavaju sa sve većim ekonomskim i socijalnim izazovima. Stanovništvo ubrzano stari. Amerika je sve više neprijateljski raspoložena i pokušava da uguši dijelove kineske ekonomije, poput proizvodnje čipova, koje vidi kao strateški značajne. Što je više Kina sustizala Ameriku, to je jaz bilo teže zatvoriti, jer su centralizovane ekonomije bolje u oponašanju nego u inovacijama.

Predviđanja liberala o Kini često su iznevjerila želje. Tokom 2000-ih zapadni lideri pogrešno su vjerovali da će trgovina, tržišta i rast podstaći demokratiju i individualnu slobodu u velikoj zemlji. Ali Kina sada testira obrnuti sistem: da li više autokratije šteti ekonomiji. Sve je više dokaza da je tako – i da je nakon četiri decenije brzog rasta Kina sada ušla u period razočaranja.

The Economist/Prevod i obrada: Investitor.me