Nedavno je sud u Honkongu presudio da najveći zaduženi investitor za nekretnine na svijetu, Evergrande, bude likvidiran, dvije godine nakon što je kompanija kasnila sa svojim ogromnim dugom. Veliki dio medija koji su izvještavali o odluci fokusirao se na to da li će strani povjerioci ikada nadoknaditi svoje gubitke od Evergrandea, jer je kineska vlada već rekla da će dati prioritet završetku postojećih projekata grupe, iako je manje jasno kako će se to dogoditi.
Ali, osim pitanja kome će biti naplaćena potraživanja, likvidacija Evergrandea otvara niz većih i dubljih pitanja o budućnosti kineske ekonomije, posebno o odnosima između centralne vlade, lokalnih vlada, privatnog sektora i domaćinstava.
Likvidacija Evergrandea nije slučajnost. To je dio većeg obračuna s privatnim sektorom i odlukom vlade koji je predsjednik Si Đinping pokrenuo na samom početku svog mandata 2013. godine sa kampanjom za borbu protiv korupcije, koja je postala jedna od najznačajnijih i najdugotrajnijih kampanja u istoriji Narodne Republike Kine. Uzeto u cjelini, ovaj obračun iz temelja je promijenio odnos između Komunističke partije i poslovne zajednice, stvarajući duboko nepovjerenje i strah, što je dovelo do bijega kapitala i dubokog pada povjerenja. Kampanju za borbu protiv korupcije pratile su druge politike koje su upozorile privatni sektor da se stari obrasci ponašanja više neće tolerisati. Sijeva “nova normalnost” uključivala bi više discipline i nadzora.
Sijevo povjerenje u sposobnost njegove vlade da sprovede ovaj obračun značajno se proširilo krajem 2020. i početkom 2021, što se poklopilo s uspješnim upravljanjem režimom pandemijom COVID-19 prije dolaska nevjerovatno zarazne varijante omikrona. Kineski je predsjednik u to vrijeme dao brojne govore i izjave o važnosti “zajedničkog prosperiteta” i potrebi za suzbijanjem “neurednog kapitala”, istovremeno naglašavajući da ne voli razvoj nekretnina kao investicije, što je oličenje njegove često citirane mantre da su “kuće za stanovanje a ne za biznis” Politika „tri crvene linije “, koja je obuzdala razvoj imovine podstaknut dugom i direktno ciljala na firme poput Evergrandea koje su već bile u ogromnoj mjeri zadužene, datira upravo iz ovog perioda.
Osim što su pokrenule napad na sektor imovine sa prekomjernom zaduživanjem, kineske vlasti su otkazale inicijalnu javnu ponudu (IPO) Ant Financial-a, prisilile su na premotavanje Didijeve kotacije na Njujorškoj berzi, zabranile privatno podučavanje i nacionalizovale “sive nosoroge”, kao velike firme koje stvaraju sistemski rizik kao što su Anbang osiguranje i HNA. Istovremeno, u svojim govorima o “zajedničkom prosperitetu”, Si je indirektno aludirao na nove oblike oporezivanja i preraspodjele kako bi Kina na kraju postala “društvo u obliku masline” s velikom srednjom klasom i relativno malo bogatih i siromašnih.
Ali restrikcije same po sebi ne mogu zamijeniti duboku strukturnu reformu koja je kineskoj ekonomiji očajnički potrebna. Svako održivo rješenje za imovinsku krizu i fiskalno zdravlje lokalne vlade zahtijeva da kineska centralna vlada preuzme više odgovornosti i više odgovornosti. Si se mora prebaciti sa discipline na prihvatanje da ovi problemi nijesu samo ukorijenjeni u lošem ponašanju korumpiranih zvaničnika, pohlepnih kapitalista ili preopterećenih domaćinstava. Svi ovi akteri su odgovarali na podsticaje koje je postavio postojeći kineski razvojni model, koji je sve više zavisio od razvoja nekretnina i placeva za rast.
Dakle, iako Si često govori o visokokvalitetnom razvoju kao „tvrdoj istini“ njegove administracije, malo je vjerovatno da će to biti postignuto bez fundamentalnog pomjeranja odgovornosti prema gore, prema centralnoj vladi. Drugim riječima, ne moraju samo lokalne samouprave i privatni preduzetnici da promijene svoje ponašanje – mora i centralna vlast.
“Svako održivo rješenje za kinesku krizu nekretnina i fiskalnog zdravlja lokalnih vlasti zahtijeva da centralna vlada preuzme više odgovornosti”.
S obzirom na razmjere trenutne krize — preko 1,5 miliona kupaca kuća i stanova i dalje čeka na svoje objekte za koje su već platili Evergrandeu — moguće je da će lokalne vlasti i dalje biti odgovorne za pronalaženje drugih održivih investitora za nekretnine koji bi preuzeli da završe nedovršene projekte. Ali lokalne vlasti su i same duboko u dugovima iz povezanih i nepovezanih razloga. Lokalne samouprave su godinama bile uhvaćene u isto ludilo razvoja nekretnina i prodaje zemljišta. Ali oni su takođe pod teretom dugova vezanih za upravljanje i testiranje na COVID-19, kao i od osnovne strukture njihovih fiskalnih odnosa s centralnom vladom, što im ostavlja mnogo obaveza za finansiranje socijalne sigurnosti i javnih dobara poput obrazovanja, ali bez dovoljno resursa.
Ova fiskalna neravnoteža jedan je od primarnih razloga zašto su se lokalne samouprave toliko oslanjale na špekulacije sa zemljištem i razvoj nekretnina, prije svega, jer je u periodu stalnog rasta cijena nekretnina to osiguravalo prijeko potrebne prihode. To je takođe, ne slučajno, bio odličan mehanizam za lokalne zvaničnike da dogovaraju sa investitorima za nekretnine kako bi postali lično bogati. Kao rezultat toga, lokalne vlasti su često upletene u nagomilane probleme prekomjernog ulaganja i korupcije. Ali svako dugoročno rješenje će zahtijevati promjene u poreskom sistemu, tako da obezbijede prihode za plaćanje nesrazmjeranog iznosa upravljanja koji im je zadužen. Ovo će nužno uključiti direktnije oporezivanje i bogatih i imovine te usmjeravanje više poreskih prihoda na lokalne probleme umjesto na centralnu vladu.
Zahtijevanje od lokalnih vlasti da pronađu „održive investitore“ koji bi preuzeli nedovršene projekte Evergrandea takođe ignoriše činjenicu da su problemi Evergrandea samo vrh ledenog brijega dugova za razvoj nekretnina. Nije čak ni jasno koji su to developeri dovoljno održivi da preuzmu teret završetka stambenih projekata za koje je Evergrande već plaćen, s obzirom na značajnu kinesku prekomjernu izgradnju i pad vrijednosti nekretnina. U novom izvještaju Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) o kineskoj ekonomiji procjenjuje se da će se kineska osnovna potražnja za stambenim zgradama smanjiti čak 50 odsto u narednoj deceniji, iako medijski izvještaji ukazuju na trenutnu prekomjernu ponudu od preko 50 miliona domova.
Sektor nekretnina ne može sam da se nosi sa ovim problemima, ali većina lokalnih samouprava nije u poziciji da pomogne. Efikasno rješenje će zahtijevati da centralna vlada omogući značajno restrukturiranje postojećih firmi i možda direktnu pomoć domaćinstvima. MMF procjenjuje da će takve mjere koštati oko 5 odsto BDP-a, ali će biti nadoknađene izbjegavanjem dugoročnih gubitaka.
Raspadanje sektora nekretnina direktno pogađa džepove domaćinstava. Zbog kineskog pretprodajnog modela razvoja, ljudi su već platili obećane nekretnine, tako da se od njih ne može očekivati više, posebno kada vrijednost ovih nekretnina pada. U međuvremenu, ulaganja u postojeću imovinu su najvažniji izvor bogatstva za kineske urbane stanovnike, koji predstavljaju oko 70 odsto bogatstva domaćinstava. Dakle, kontrakcija u sektoru nekretnina, iako je neophodna, učiniće mnoge Kineze siromašnijim. Mogućnosti zapošljavanja su se takođe pogoršale, jer pad nekretnina ne utiče samo na izgradnju, već i na sve ostalo vezano za imovinu, od uređenja sredine do uređenja interijera.
Svi ovi uticaji će pogoršati problem povjerenja potrošača, podstičući domaćinstva da štede umjesto da troše. To zauzvrat znači da će Kina biti primorana da traži eksterna tržišta kako bi apsorbovala višak kapaciteta u svemu, od građevinskih materijala do električnih vozila, što dodatno pogoršava neravnoteže koje komplikuju odnose Kine sa trgovinskim partnerima. Još jednom, svaka efikasna politika za rješavanje problema povjerenja potrošača će na sličan način zahtijevati veću podršku centralne vlade i poboljšanja kineske nedovoljno finansirane i plitke socijalne države.
Rizik od socijalnih nemira je i dalje nizak zbog snažnog državnog kapaciteta da suzbije veće proteste. Ali kineska domaćinstva su već pokazala genijalne načine da izraze svoje nezadovoljstvo kroz nerad, kao što je neplaćanje hipoteka i netraženje zaposlenja – praksa poznata kao “ležanje u stanu”. Peking je postigao mnogo sa Sijevim dramatičnim obračunima dok nastoji da pomjeri razvoj Kine u novom i održivijem smjeru. Ali restrikcije su samo prvi korak. Njih treba pratiti povećana podrška centralne vlade lokalnim vlastima. Do sada je Si spretno “davao štapove”. Mnogo će zavisiti od toga da li sada može da uradi isto sa šargarepom.
Autorka: Mary E. Gallagher, profesorica demokratije, demokratizacije i ljudskih prava na Univerzitetu Michigan, gdje je i direktorica Međunarodnog instituta. Bila je direktorica Centra za kineske studije Kenneth G. Lieberthal i Richard H. Rogel od 2008. do 2020. godine.
Naslovna fotografija: Parmeet Singh, Unsplash
