Dok Trebjesa kao najveći domaći proizvođač ulaže milione u proizvodnju i zapošljava stotine radnika, Carlsberg Montenegro ostvaruje milionsku dobit kroz uvoz i distribuciju bez ijedne pivske boce napravljene u Crnoj Gori. Analiziramo kako različiti modeli poslovanja oblikuju tržište piva.
Crnogorsko tržište piva u 2024. godini pokazuje jasan trend: tradicionalna proizvodnja, iako simbol domaće industrije i identiteta, sve više gubi komercijalnu bitku pred efikasnošću i snagom globalnih brendova koje u zemlju uvoze domaće podružnice velikih pivarskih korporacija.
Najbolji primjer ovog trenda je Carlsberg Montenegro, kompanija koja nema proizvodne kapacitete u Crnoj Gori, već isključivo uvozi i distribuira piva iz portfolija danskog giganta Carlsberg Group — od Tuborga i Holstena do premium etiketa poput Grimbergena. Ipak, bez ijedne proizvodne linije, ova kompanija je u 2024. sa samo 30 zaposlenih ostvarila neto dobit od 1,26 miliona eura.
Domaće pivare: tradicija, ali ograničena skala
Na drugoj strani tržišta nalaze se domaći proizvođači, na čelu sa nikšićkom “Trebjesom”, koja i dalje drži status industrijskog lidera i jedinog ozbiljnog proizvođača piva u zemlji. Ova kompanija, u vlasništvu međunarodne grupacije Molson Coors, ostvarila je najveću neto dobit – 3,36 miliona eura, uz impresivan EBIT od gotovo 3,8 miliona eura i 216 zaposlenih.
Međutim, operativni troškovi su takođe visoki – preko 1,1 milion eura za energente i gorivo, te 1,3 miliona eura za transport i održavanje. Ovi iznosi pokazuju koliko je složen, ali i skup posao proizvodnje u malom tržištu koje se sve više oslanja na uvoz.
Ispod radara: kako posluju male crnogorske pivare?
I dok se borba za tržišni vrh vodi između industrijskog giganta Trebjese i globalnog igrača Carlsberga, manje domaće pivare posluju tiho, ali uporno, pokušavajući da pronađu svoje mjesto pod suncem — često se oslanjajući na zanatski pristup (craft), lokalnu zajednicu i specifične ukuse.
Montecco – srednji igrač sa stabilnim osnovama
Kompanija Montecco iz Danilovgrada izdvaja se kao najstabilniji među manjim proizvođačima, sa asortimanom piva pod brendom “Akademija”.
U 2024. godini Montecoo je zabilježio neto dobit od 443.000 eura uz 92 zaposlena, što pokazuje solidnu operativnu strukturu i održivu proizvodnju. Njihov EBIT iznosio je 614.000 eura, a za razliku od drugih manjih pivara, Montecco ima znatno veći uticaj na lokalno tržište.
SL Montenegro – zanatska priča sa međunarodnim potencijalom
Iako sa samo 5 zaposlenih i simboličnom neto dobiti od 37.296 eura, kompanija SL Montenegro iz Nikšića nosi daleko veću simboliku: oni su proizvođači Mammut piva, kraft brenda koji je stekao zapažen ugled na evropskim takmičenjima. U 2024. godini SL Montenegro je dobitnik i nagrade Privredne komore Crne Gore za inovativnost, a njihovi proizvodi se izvoze i van zemlje.
Podgorička pivara i Paunović & Co – simbolični obim, limitiran učinak
Druge dvije pivare, Podgorička pivara i Paunović & Co, posluju u gotovo simboličnim okvirima. Prva je ostvarila neto dobit od svega 3.979 eura uz 2 zaposlena, dok je druga čak poslovala sa gubitkom. Njihova tržišna prisutnost je ograničena, a kapaciteti zanemarivi u poređenju sa liderima industrije.
Trebjesa vs. Carlsberg: borba dva modela
Uporedimo li Trebjesu i Carlsberg Montenegro, dobijamo sukob dva poslovna koncepta:
Trebjesa gradi na reputaciji, lokalnom identitetu i tradiciji, ali posluje pod značajnim pritiskom industrijskih troškova i logističkih izazova koje donosi realna proizvodnja. Njena snaga leži u duboko ukorijenjenom prisustvu na crnogorskom tržištu, ali svaki litar proizvedenog piva iziskuje konkretan industrijski napor.
S druge strane, Carlsberg Montenegro funkcioniše kao agilan distributivni sistem, oslonjen na snagu globalnih brendova i optimizovan za efikasnost, a ne proizvodnju. Njihov model podrazumijeva uvoz gotovog proizvoda i njegovo tržišno pozicioniranje kroz brendiranje, marketing i prisutnost u kanalima prodaje. Bez potrebe za investicijama u lokalnu industrijsku infrastrukturu, ova kompanija generiše visok profit uz znatno niže operativne troškove.
Ovo poređenje pokazuje fundamentalnu razliku između industrijskog i distribucionog poslovnog modela: prvi stvara lokalnu vrijednost i zapošljava ljude, drugi koristi prednosti globalnih lanaca i skalira efikasnije.
Tržište piva između nostalgije i tržišne racionalnosti
Tržište piva u Crnoj Gori savršen je primjer sukoba dvije epohe: industrijske ekonomije zasnovane na proizvodnji i društvenom učinku i savremene ekonomije distribucije, oslonjene na brend, logistiku i profitnu maržu. Dok domaće pivare grade dugoročnu vrijednost i zapošljavaju stotine ljudi, uvoznici velikih brendova posluju fleksibilno, brzo i unosno.
Iako se Trebjesa nameće kao lider u apsolutnim brojkama, poslovni model Carlsberga pokazuje kako se uz malu operativnu strukturu može ostvariti ozbiljan finansijski učinak — što je atraktivno za kapital, ali problematično sa aspekta razvoja domaće industrije.
Za male pivare, prostor za rast postoji — ali samo ako pronađu jasnu nišu i izgrade dodatnu vrijednost kroz autentičnost, kvalitet, marketing i izvoz. U suprotnom, ostaće na margini tržišta, dok se glavnina potrošnje i profita bude slivala u sisteme koji ne proizvode ništa unutar granica Crne Gore.
U krajnjem, odgovor na pitanje ko zarađuje od crnogorske ljubavi prema pivu nije samo računovodstveni – to je i pitanje vizije, samoodrživosti i ekonomske budućnosti domaće privrede.
Naslovna fotografija: Louis Hansel, Unsplash
