Zašto su crnogorski komunisti dopustili da CG bude tretirana kao siromašni dio SFRJ

Crnogorski komunisti su imali sve preduslove za uspješno vođenje ekonomije i uspjeh njihovog ekonomskog modela zavisio je isključivo od njihove sposobnosti.

Apsolutna vlast koju su osvojili 1945. godine dala im je tu mogućnost. Imali su političku stabilnost, veliku podršku stanovništva, nije bilo opozicije, prethodni dugovi su poništeni, a planiranje i investiranje su ostvarivali po sopstvenom nahođenju. U odnosu na prethodne vlade imali su ključnu prednost. Nijedna vlast u istoriji Crne Gore nije imala pristup tolikim izvorima finansiranja, i suma novca kojom su raspolagali bila je nezamisliva za prvu polovinu XX vijeka. Politički i tržišni monopol, stabilnost, i značajni izvori finansiranja bili su faktori koji bi poželio svaki ekonomista. Ovi elementi su obezbjeđivali optimalan ambijent za sprovođenje željenog ekonomskog modela. Ograničavajuća okolnost bile su posljedice velike ratne štete koju je pretrpjela Crna Gora, ali se u sličnoj poziciji nalazila čitava Evropa, i krenulo se obnovu. Sudeći po ocjenama vlasti, period obnove je završen 1947. godine, i tada je Crna Gora bila na nivou iz 1941. godine. Otvoren je put komunističkom modelu i jedino što je bilo neizvjesno je kakve će rezultate dati.

Model je formulisan kao Prvi petogodišnji plan (1947-1951) i predstavljao je kopiju sovjetskog (staljinističkog) ekonomskog sistema. Ukinuta je privatna inicijativa, industrija nacionalizovana, a država je imala odlučujuću ulogu u ekonomskom razvoju. Plan je, po postavljenim ciljevima, bio fantastičan, ali je, za malu i nerazvijenu Crnu Goru, bio iscrpljujući, preskup i megalomanski. Nije imao uporište u realnim crnogorskim resursima. Za samo pet godina trebalo je samo industrijsku proizvodnju povećati za deset, a proizvodnju električne energije za 16 puta. Slično je planirano i za ostale privredne grane, ali do 1951. godine gotovo ništa od postavljenih ciljeva i količnika nije ostvareno. Zvaničan stav je bio da plan nije ostvaren zbog sukoba s SSSR-om, jer je predviđao znatno učešće komunističkih zemalja (kroz bilateralne trgovinske ugovore, zajedničke projekte i zajednička preduzeća) u ostvarivanju ovog plana. To je postalo opravdanje za neispunjenje planiranih mjera, ali bi i bez toga plan bio teško ostvariv, jer je to bila ekonomija fikcije ili željenog stanja, a ne realnih mogućnosti.

I pored neispunjenog plana, Crna Gora je potrošila ogroman novac za industrijalizaciju. Od 1947. do 1954. godine u Crnu Goru je uloženo 68,8 milijardi dinara, ili 20.343 dinara po glavi stanovnika (jugoslovenski prosjek ulaganja je bio 14.648 dinara), a industrijska proizvodnja je uvećana za 4 puta. Samo četiri objekta su početkom pedesetih godina angažovala najveći dio investicija: Željezara u Nikšiću, hidroenergetski sistem „Gornja Zeta“, luka Bar i željeznička pruga od Titograda do Bara. Oni su 1954. godine bili u procesu izgradnje i za njihov završetak trebalo je oko 60 milijardi dinara. Dodatnih 40 milijardi dinara trebalo je uložiti u rudarstvo u Pljevljima i Ivangradu, elektroindustriju na Cetinju, i metaloprerađivačku industriju u Nikšiću, Titogradu i Boki Kototrskoj.

Za realizaciju ovih projekata Crna Gora je do 1952. godine iz saveznog budžeta dobila 40% potrebnog novca. Ostalih 60% uglavnom je platilo crnogorsko selo, prije svega kroz visoko oporezivanje. Porezi na individualna gazdinstva bili su tri puta veći u odnosu na predratni period. Visoko oporezivanje poljoprivrednih posjeda, angažovanje jeftine radne snage sa sela (često i besplatne) uz ekstremno nizak životni standard i minimalnu javnu potrošnju, dali su glavnu snagu industrijalizaciji. Zemlja i stanovništvo su iscrpljivali sami sebe da bi došli do čelika i električne energije. U periodu 1947-1961 u industriju je uloženo 47,3% investicija, saobraćaj 25,4%, a u poljoprivredu, koja je donosila najveći dio bruto društvenog proizvoda (BDP), svega 3,5%. Učešće poljoprivrede u BDP-u 1952. godine iznosilo je 38,8%, a 1960. godine 27,4%, dok je učešće industrije u istim godinama iznosilo 7,4% i 20% BDP. Poljoprivreda je svjesno podređivana industrijalizaciji. Slika potčinjene poljoprivrede postaje sumornija ako se u obzir uzme da su i ove minimalne investicije išle uglavnom u društveni sektor poljoprivrede, dok privatni posjednici nijesu dobijali gotovo ništa. Nijesu mogli da dobiju kredit, a investicije u seosku infrastrukturu su bile minimalne. Podizanje seoske škole i doma kulture bile su najveće državne investicije. Zato je i razumljivo što je poljoprivredna proizvodnja početkom pedesetih godina bila niža u odnosu na predratni nivo. Broj obradivih površina 1954. godine bio je za 20.000 hektara manji u odnosu na 1939. godinu, a poljoprivredna proizvodnja svega 86% predratne, što je katastrofalan podatak, jer je crnogorska poljoprivreda i u predratnom periodu bila nerazvijena.

Cijeli tekst autora dr Dragutina Papovića čitajte na Senat.me.