Kako izmjeriti siromaštvo

Smanjenje siromaštva u svim njegovim oblicima je cilj Ujedinjenih nacija (UN) broj jedan. To je takođe prioritet za mnoge zemlje. Da bi uspjele, multilateralnim organizacijama i nacionalnim vladama potrebna je dobra politika – i način praćenja njihovog napretka. Dakle, kako bi oni trebalo da definišu i mjere siromaštvo?

Godine 1795. David Davies, britanski sveštenik, objavio je studiju koja je dokumentovala živote radnika u njegovoj seoskoj župi. U možda prvom pokušaju sistematskog mjerenja siromaštva, izračunao je sumu novca koja bi omogućila porodicama radničke klase da žive u „podnošljivom komforu“. Više od dva vijeka kasnije, isti koncept leži u osnovi definicija siromaštva širom svijeta. Zemlje utvrđuju minimalni nivo prihoda potreban za zadovoljavanje osnovnih potreba kao što su hrana, odjeća i sklonište. Siromašnima se smatraju oni koji imaju manje.

Nije iznenađujuće da se ovi pragovi razlikuju od zemlje do zemlje, piše Economist i navodi primjer SAD: Vlada u Vašingtonu je 2022. godine smatrala pojedinca siromašnim ako je zarađivao manje od oko 41 dolara dnevno; prag u Etiopiji je, s druge strane, 2 dolara dnevno. Ove definicije pomažu vladama da identifikuju ko bi trebalo da ima koristi od politika za ublažavanje siromaštva. U Americi, na primjer, koliko su porodice blizu ili daleko od granice siromaštva određuje njihovu podobnost za zdravstvene i socijalne programe, kao što je Medicaid, program zdravstvenog osiguranja koji finansira vlada.

Mjere borbe protiv siromaštva su takođe važne za praćenje uticaja politike. Svjetska banka, na primjer, koristi međunarodnu liniju siromaštva da uporedi siromaštvo među zemljama. Na osnovu onoga što čini siromaštvo u 28 najsiromašnijih zemalja, prag od 2,15 dolara (izražen u cijenama iz 2017. i prilagođen za razlike u valuti) globalno je mjerilo za ekstremno siromaštvo. Ovom mjerom, udio svjetske populacije koja živi u ekstremnom siromaštvu pao je sa više od 35% u 1990. na manje od 10% u 2019. godini. Prema studiji koju su objavili istraživači u Centru za globalni razvoj u martu 2023, ovaj bi omjer mogao pasti na 2% do 2050. uz odgovarajuće ekonomske uslove.

Ipak, za mnoge takav napredak ne bi značio skoro eliminaciju siromaštva. Mjera Svjetske banke u dolarima, koja definiše goli minimalni životni standard, prati „apsolutno“ siromaštvo. To ne uzima u obzir nejednakost. Ipak, dobrobit osobe, tvrde neki naučnici, zavisi od toga koliko je njihov životni standard u poređenju sa životnim standardom drugih. Ljudska koncepcija o tome šta čini osnovne potrebe mijenja se po mjestu i u vremenu.

Zbog toga Evropska unija (EU) računa „relativnu“ stopu siromaštva na osnovu udjela građana s prihodima manjim od 60% srednjeg prihoda u bloku. OECD, grupa uglavnom bogatih zemalja, definiše siromaštvo kao život na polovini srednjeg prihoda domaćinstva određene zemlje. Po ovoj mjeri, svijet je mnogo dalje od eliminacije siromaštva. Prema podacima Svjetske banke, koja je 2018. uvela mjeru relativnog siromaštva, 2019. godine u takvom „društvenom siromaštvu“ živi tri puta više ljudi nego u ekstremnom siromaštvu.

Sve šire mjere siromaštva uzimaju u obzir više od samog prihoda. UN-ov multidimenzionalni indeks siromaštva koristi deset indikatora koji mjere obrazovanje, zdravlje i sanitarne uslove. One mogu proizvesti značajno različite procjene. U Čadu je 84% stanovništva bilo siromašno u 2019. prema tim mjerama. Ali prema Svjetskoj banci, samo 31% ljudi u Čadu živi u ekstremnom siromaštvu. U teoriji, višedimenzionalna mjera se može koristiti za efikasnije usmjeravanje politike. Ona domaćinstva koja nemaju pristup medicinskoj njezi, na primjer, mogu biti u fokusu politike javnog zdravlja.

Takve inicijative najbolje funkcionišu ako vlade tačno znaju kome je potrebna pomoć. Globalni standardi, poput onih Svjetske banke, korisni su za izdvajanje trendova, ali nacionalno kreiranje politike zahtijeva detaljnije informacije kako bi se identifikovala mjesta i ljudi koji se bore za elementarni opstanak. Siromašnim zemljama često nedostaju resursi i znanja za prikupljanje takvih podataka. Njihove vlade bi često radije trošile novac na privlačne projekte, kao što su nove škole. Izgradnja statističkih kapaciteta nije zahtjeva, a teško je pomoći siromašnima kada ne znaš ko su oni i koliko ih ima.

Investitor; foto: Nick Fewings on Unsplash