Kada će Crna Gora dobiti mrežu auto-puteva: Do Srbije teško prije 2035.
Crna Gora danas ima tek prvu dionicu auto-puta Smokovac–Mateševo, dok je nastavak prema Andrijevici u fazi pripremnih radova. Vlada najavljuje mrežu auto-puteva i brzih saobraćajnica do kraja decenije, ali dosadašnja iskustva, cijena projekata i stanje dokumentacije pokazuju da je realniji horizont za auto-put do granice sa Srbijom period poslije 2035. godine, a za punu mrežu — oko 2040. ili kasnije.
Auto-put do Srbije teško prije 2035: Crna Gora ima velike planove, ali zasad samo jedno pripremno gradilište
Crna Gora je u novu fazu auto-putne priče ušla sa starim pitanjem: da li je država konačno naučila lekciju iz prethodnih rokova ili će i novi planovi ostati više politička mapa nego građevinski kalendar?
Od kraja juna, druga dionica auto-puta Bar–Boljare, od Mateševa do Andrijevice, zvanično je ušla u fazu pripremnih radova. To je važan korak, jer je riječ o prvom realnom nastavku gradnje nakon što je u julu 2022. otvorena prioritetna dionica Smokovac–Mateševo, prva dionica auto-puta u Crnoj Gori. Ona je, prema najavama Vlade, svečano otvorena 13. jula, a zvanično u upotrebi od 14. jula 2022. godine.
Ali upravo tu počinje ključni problem: Crna Gora danas ima tek oko 42 kilometra auto-puta, koji se završava kod Mateševa. To je značajno skratilo i učinilo bezbjednijim put od Podgorice ka Kolašinu, ali nije stvorilo puni tranzitni koridor od Luke Bar do Srbije, niti funkcionalnu mrežu auto-puteva i brzih saobraćajnica.
Rokovi su već jednom pali na ispitu
Crnogorska auto-putna istorija puna je velikih najava. Još 2009. godine potpisan je koncesioni ugovor sa hrvatskim konzorcijumom Konstruktor IGH, uz tadašnju procjenu da će auto-put Bar–Boljare biti završen za sedam do devet godina i da će koštati 2,77 milijardi eura. Taj posao je propao prije nego što je i počeo, jer koncesionar nije obezbijedio finansijske garancije a potom je i bankrotirao.
Novi pokušaj uslijedio je 2014. godine. Tada je potpisan ugovor sa kineskim partnerima, a javnosti je saopšteno da će izvođač projektovati i izgraditi dionicu Smokovac–Mateševo za 48 mjeseci. Ugovorena cijena bila je 809,57 miliona eura.
Ako bi se taj rok računao od početka radova 2015. godine, prva dionica trebalo je da bude završena 2019. godine. Nije bila. Rok je zatim pomjeran, pa je tadašnji ministar saobraćaja Osman Nurković 2020. priznao da prva dionica neće biti završena ni do 30. septembra te godine, ističući da se očekuje završetak do juna 2021. godine.
Ni taj rok nije ispunjen. U aprilu 2021. tadašnji ministar finansija a sadašnji premijer Milojko Spajić saopštio je da je produžen rok za povlačenje kreditnih sredstava za završetak prve dionice, uz tvrdnju da je prethodna vlast 2019. produžila rok izgradnje, ali ne i rok za povlačenje novca iz kreditnog aranžmana.
Na kraju, dionica Smokovac–Mateševo otvorena je tek u julu 2022. godine. To znači da je projekat koji je javnosti predstavljen kao četvorogodišnji, u realnosti trajao oko sedam godina od početka radova.
Šta se sada zaista gradi
Danas je jedini projekat koji se može tretirati kao stvarni nastavak auto-puta dionica Mateševo–Andrijevica. Ona je duga 23 kilometra, vrijedna 694 miliona eura, a radove izvodi kineski konzorcijum PowerChina – STECOL – PCCD. Rok za završetak je pet godina.
Finansijska konstrukcija ovog puta je drugačija nego kod prve dionice. Monteput je saopštio da je obezbijeđeno 200 miliona eura kreditnih sredstava i 150 miliona eura bespovratnih sredstava, dok će preostali dio biti obezbijeđen iz državnog budžeta.
To je važna razlika, jer se sada dio novca obezbjeđuje kroz evropske izvore, a ne isključivo kroz veliki bilateralni kredit. Ipak, građevinski izazov ostaje ogroman. Direktor Monteputa Milan Ljiljanić rekao je da su na dionici počeli pripremni radovi, dok se glavni građevinski radovi očekuju naredne godine. Posebno je izdvojio tunel Trešnjevik, koji, kako je naveo, diktira rok od pet godina.
Računajući pripremne radove i ako se petogodišnji rok ispoštuje, dionica do Andrijevice mogla bi biti završena oko 2032. godine. Ako bude kašnjenja sličnih onima na prvoj dionici, realniji rok je 2033. ili 2034. godina.
Šta je sljedeće poslije Andrijevice
Dionica Mateševo–Andrijevica nije kraj koridora Bar–Boljare. Da bi Crna Gora dobila auto-put do granice sa Srbijom, mora se graditi nastavak od Andrijevice, preko zone Berana i Crnče, do Boljara. ČITAJ VIŠE
Prema Prostornom planu Crne Gore do 2040. godine, Bar–Boljare je podijeljen na više dionica. U planu je, između ostalog, dionica Andrijevica – obilaznica Berana – Crnča – Boljare, duga oko 50 kilometara.
Taj dio je, međutim, još daleko od gradilišta. Za njega nije zaključen ugovor o izvođenju, nema glavnog izvođača, a realizacija će zavisiti od projektne dokumentacije, finansiranja, eksproprijacije i koordinacije sa Srbijom. Ljiljanić je već ukazao da će završetak posljednjeg dijela trase zavisiti i od dinamike radova u Srbiji.
Zato je realno reći: auto-put do granice sa Srbijom teško može biti završen prije 2035. godine. Optimistički scenario je da se dionica Mateševo–Andrijevica završi početkom tridesetih, a da se nastavak prema Boljarama ugovori i gradi paralelno ili odmah nakon toga. Realističniji scenario je da se kompletan koridor do Srbije pomjeri ka periodu 2036–2038.
Veliki plan: 623 kilometra mreže
Vlada, međutim, ne govori samo o nastavku Bar–Boljare. Novi Prostorni plan predviđa mnogo ambiciozniju mrežu: 623 kilometra auto-puteva i brzih saobraćajnica do 2040. godine. Od toga bi 270 kilometara činili auto-putevi Bar–Boljare i Jadransko-jonski koridor, a 353 kilometra brze saobraćajnice.
U toj mreži su planirani Bar–Boljare, Jadransko-jonski auto-put, primorska brza saobraćajnica, pravac Crnča–Pljevlja–granica sa BiH, pravac Smokovac–Tuzi–Božaj, brza saobraćajnica Podgorica–Nikšić–Žabljak–Pljevlja i veza Andrijevica–granica sa Kosovom.
To je razvojna mapa države za naredne decenije. Ali nije isto imati koridor u Prostornom planu i imati bager na terenu. Upravo je to ključna razlika između političke najave i infrastrukturne realnosti.
Spajićev plan do 2030. djeluje preambiciozno
Premijer Milojko Spajić ranije je govorio o planu od 480 kilometara novih auto-puteva i brzih saobraćajnica, vrijednom više od osam milijardi eura, uz najavu da će do kraja 2030. biti završen “gro” tih projekata.
Prema navodima Ministarstva saobraćaja koje je prenio Biznis.rs, većina idejnih projekata za 480 kilometara auto-puteva i brzih cesti trebalo je da bude završena tokom 2025, kako bi se u 2026. krenulo sa konkretnom gradnjom. U istom tekstu navodi se i skepsa opozicije prema najavama da bi do 2030. moglo biti završeno 18 dionica auto-puteva i brzih saobraćajnica.
Ta skepsa nije bez osnova. Ako je za najkraću i najkonkretniju narednu dionicu, od Mateševa do Andrijevice, predviđen rok od pet godina, i to nakon višegodišnjih priprema, teško je očekivati da se u istom periodu paralelno izgradi nekoliko stotina kilometara novih koridora.
Drugim riječima: do 2030. Crna Gora može imati više otvorenih gradilišta, bolju dokumentaciju, možda završenu ili skoro završenu dionicu do Andrijevice i započete obilaznice. Ali mrežu auto-puteva i brzih saobraćajnica — teško.
Monteput ide fazno: 150 do 170 kilometara za funkcionalnu mrežu
U Monteputu sada javno govore realističnije: cilj je fazna gradnja, uz biranje projekata koji imaju funkcionalnu cjelinu. Direktor te kompanije Milan Ljiljanić naveo je da Crnoj Gori treba između 150 i 170 kilometara auto-puta kako bi imala funkcionalnu i održivu mrežu, pri čemu je posebno pomenuo vezu od Tološa do Virpazara prema Jadransko-jonskom auto-putu i brzoj saobraćajnici B1.
To je mnogo razumnija mjera od priče o stotinama kilometara do 2030. godine. Ako se završe Mateševo–Andrijevica, podgorička obilaznica, veza prema Virpazaru i ključni djelovi primorske brze saobraćajnice, Crna Gora bi već dobila mnogo funkcionalniji sistem — čak i prije završetka cijele mreže iz Prostornog plana.
Monteput trenutno priprema više projekata: nastavak auto-puta prema Andrijevici, obilaznice Podgorice, Budve i Bara, kao i saobraćajnicu od Čeva do Krivošija. Za obilaznicu Podgorice najavljen je tender, dok se za obilaznicu Bara traži podrška evropskih finansijskih institucija. Kod Bara je izazov posebno veliki zbog tunela Sutorman, čija dužina značajno utiče na cijenu.
Primorje: najpotrebnije, ali i najosjetljivije
Primorska brza saobraćajnica vjerovatno je najvažniji projekat za svakodnevni život građana i turizam. Ljetnji saobraćajni kolapsi u Boki, Budvi i na prilazima primorju već godinama pokazuju da postojeća mreža ne može izdržati pritisak sezone.
Monteput je još 2024. potpisao ugovor za izradu idejnog rješenja brze saobraćajnice od Herceg Novog do Budve, uključujući prelazak preko Bokokotorskog zaliva. Vrijednost tog ugovora je 175.329 eura sa PDV-om, a rok za izradu idejnog rješenja bio je pet mjeseci.
Taj podatak dobro pokazuje u kojoj je fazi veliki dio mreže: ne u fazi gradnje, nego u fazi traženja optimalnih koridora. Kod Boke je to naročito osjetljivo, jer se mora voditi računa o zaštićenom području Kotora, UNESCO statusu, turizmu, privatnoj imovini i prostoru koji je već snažno opterećen gradnjom.
Kada će Crna Gora zaista dobiti mrežu auto-puteva?
Najkraći odgovor glasi: ne do 2030.
Do kraja ove decenije realno je očekivati nastavak radova na dionici Mateševo–Andrijevica, tenderisanje ili početak pojedinih obilaznica i završetak dijela projektne dokumentacije za brze saobraćajnice. U najboljem scenariju, dionica do Andrijevice mogla bi biti pri kraju ili završena početkom tridesetih.
Auto-put do granice sa Srbijom realnije je očekivati poslije 2035. godine. Kompletna mreža iz Prostornog plana, koja uključuje i Jadransko-jonski auto-put i pet pravaca brzih saobraćajnica, vjerovatnije pripada horizontu oko 2040. godine — i to samo ako država obezbijedi stabilno finansiranje, ubrza tendere, smanji žalbene blokade i uspije paralelno da vodi više složenih projekata.
Crna Gora, dakle, jeste ušla u novu fazu izgradnje. Ali ta faza još nije mreža. To je tek početak drugog čina priče koja traje od 2009. godine.
I zato bi najpoštenija formulacija bila: Crna Gora do 2030. može dobiti ozbiljniji zamah u gradnji auto-puteva, ali ne i kompletnu mrežu. Za auto-put do Srbije treba gledati iza 2035, a za punu mrežu auto-puteva i brzih saobraćajnica — ka 2040. godini.
