Ostvario dječački san: Nikola je krenuo od nule a danas ima svoju auto-školu


Svi mi kao djeca sanjamo, ali rijetki, poput Nikole Dragaša iz Podgorice, pretvorimo dječiji san u stvarnost.

Taj mladić danas živi san koji je sanjao prije 20 godina. Tada je, kao učenik četvrtog razreda osnovne škole, na temu šta će biti kad poraste, kod današnjeg direktora Osnovne škole „Sutjeska, „Veska Gagovića, nacrtao sebe kao instruktora vožnje. Otišao je i korak dalje. Sanjao je da ima svoju auto-školu i čak joj u tom djetinjem snu dao i naziv – „As“. Osmislio je i slogan – „Dodaj gas, jer voziš u As, vaš je spas auto-škola As“.

„Ipak, bez brze vožnje“, kaže danas, 20 godina kasnije, pošto je svoje snove pretvorio u stvarnost i postao i zaista vlasnik auto-škole kakvu je jednom sanjao.

Nikola je znao da vozi i prije polaganja vozačkog u 18. godini.

„Volio sam auta i živio sam za 18. rođendan, da polažem vozački“, priča on za portal Investitor.

Već tri godine kasnije, kada su se za to stvorili zakonski uslovi, Nikola je postao instruktor vožnje i dobio i svoj prvi instruktorski posao u Savezu vozača, gdje je radio četiri godine. Nakon toga, radio je u Auto-školi „Eurocar“, a pet godina kasnije, početkom ljeta ove godine, osniva svoju školu „As Team“.

Otvaranje auto-škole, kako kaže, nije samo otvaranje firme, već je u pitanju obrazovna ustanova, pa je i procedura malo složenija.

“Auto-škola mora da zadovoljava određene standarde“, priča Nikola.

U otvaranje auto-škole, Dragaš je uložio oko 30.000 eura – u nastavna sredstva, vozila za obuku… Zadovoljan je, jer nije kreditno zadužen.

Poručio je svima koji planiraju da započnu svoj biznis da se naoružaju samopouzdanjem ali i strpljenjem.

„Kada prebrodite vlastite krize u smislu da li zaista možete krenuti od početka, sami i kada ubijedite sebe da imate kapacitete za to, sprema vam se nova prepreka: administrativne procedure, tako da morate biti strpljivi dok ne dobijete sve potrebne papire dok ne počnete sa poslom“, kazao je Nikola.

Sa njim je obuku za vozača „B“ kategorije za 10 godina, koliko radi, prošlo više od 1.000 kandidata.

„Do stotinu sam brojao“, priča uz osmijeh, pokušavajući da ipak odgovori na moje pitanje i insistiranje da čujem koliko je ljudi osposobio za vožnju.

Žene bolje uče, mali je broj mladih instruktora

Iako mlad, Nikola ima iskustva u radu sa različitim kategorijama polaznika. Tako je, radeći u Auto-školi Savez vozača, obučavao i osobe sa invaliditetom – mladića bez jedne ruke, gluvonijemog momka, ženu malog rasta… Među najstarijim kandidatima sa kojima je radio su čovjek od 67 i žena od 63 godine starosti.

Najmlađi kandidati su lica sa navršenih 17,5 godina, kada zapravo mladi i zakonski stiču pravo na obuku i polaganje.

Nikolini kandidati su uglavnom djevojke i žene.

„Na 15 do 20 žena kandidata imam dva, tri muškarca“, kaže.

Na pitanje gdje su onda sve te žene u saobraćaju – jer utisak je da su vozači na podgoričkim ulicama uglavnom muškarci, Nikola kaže da žene, nažalost, vrlo često prođu obuku i polože, ali iz nekog razloga nakon toga odustaju od vožnje.

Prema njegovom iskustvu, žene sporije uče, ali su posvećenije.

„Kad jednom savladaju materiju, žene više ne griješe. Muškarac brže nauči, ali je sklon ponavljanju grešaka. Vožnja nije neka velika nauke. Vožnja je rutina“.

Da Nikola poštuje žene kao vozače govori i činjenica da je u njegovoj Auto-školi, pored njega, kao instruktorka zaposlena žena, Suzana Stojanović.

Žene instruktorke, dodaje on, zaposlene su i u školama „Mirav“, „Bolid“, gdje radi po jedna, te u školi „Signal“, koja ima dvije ili tri instruktorke. Šest žena, dakle.

„Procenat žena instruktora je baš mali, a mali je i broj mladih instruktora. To je kadar u deficitu“, kaže Nikola, koji je i sam četiri, pet godina bio najmlađi instruktor vožnje u Podgorici.

„Mladi se teško odlučuju za taj poziv, jer je posao težak i zahtjevan“.

Dužina predviđene obuke nije dovoljna

Instruktor vožnje, kaže on, mora biti osoba spremna da od kandidata napravi vozača koji zaista može da vlada vozilom samostalno.

Smatra da dužina predviđene obuke u Crnoj Gori nije dovoljna, te ukazuje na bitno različite uslove u kojima se kandidati obučavaju u različitim crnogorskim gradovima.

„Šta da instruktor recimo radi sa kandidatima u Budvi? U Podgorici je veći broj vozila, veliki je broj i drugih učesnika u saobraćaju, pješaka, biciklista…“.

Iako prilagođena crnogorskom građaninu, cijena obuke za vozače je, ako bismo govorili o prostoru za podizanje njenog kvaliteta, ipak niska, smatra Nikola.

„Kad kandidatima kažem da je cijena obuke niska, pogledaju me upitno, dok im ne skrenem pažnju na cijene telefona koje nose“.

U Auto-školi „As“ cijena obuke za vozača B kategorije iznosi 250 eura. Od toga, po 15 eura koštaju polaganje tekstova i vožnje, dok je 10 eura cijena svjedočanstva o položenom ispitu.

Zakonski, svaki kandidati bi trebalo da prođe 40 časova teorijske obuke i 30 sati vožnje.

Nikola smatra da je, u slučaju Podgorice, 30 sati nedovoljno za kvalitetnu obuku budućih vozača, te dodaje da zbog toga polaznici često uzimaju dopunske časove. Dragaš kaže da bi se, u cilju poboljšanja kvaliteta obuke, zalagao za uzimanje najbolje prakse iz zemalja regiona i Evropske unije.

Fali nam saobraćajne kulture

Najveći problem bezbjednosti u saobraćaju na crnogorskim drumovima, za Nikolu predstavlja nedostatak saobraćajne kulture.

„Saobraćajna kultura je na vrlo niskom nivou i trebalo bi je mijenjati iz korijena. A instruktori vožnje nisu ti koji bi trebalo da buduće vozače uče saobraćajnoj kulturi. Ona se stiče od malih nogu, u kući, vrtiću, kroz osnovno, pa dalje srednje obrazovanje…“.

Vlasnik „As Team“ auto škole smatra da bi u nastavnim programima za osnovne škole trebalo da postoji predmet o saobraćaju.

„Pogledajte samo ljude koji žive u inostranstvu, oni itekako poštuju obavezu vezivanja pojasa. Kod nas je to slučaj tek posljednjih godina. Oni više obraćaju pažnju i na pješake, odnosno bolje uočavaju bilo koju vrstu prepreke, jer su odmalena učeni kako se ponaša na pješačkom prelazu – i kao pješak i kao vozač. Mi tu naviku nismo stekli u ranom djetinjstvu i, do prije nekoliko godina, vozači u Crnoj Gori nisu ni propuštali pješake. Tada su i oni bili obazriviji dok su prelazili ulicu, a sad kad vozači više vode računa, pješaci se ponašaju kao da su na modnoj pisti“.

Nikola kaže da u Crnoj Gori nema ni kulture prelaska preko pješačkog prelaza u smislu da pješaci formiraju grupe, te da tek tada prelaze ulicu.

„Umjesto toga, oni prelaze ulicu jedan po jedan, što vrijeme zadržavanja na pješačkim prelazima čini dugim, a sve to na kraju usporava saobraćaj“.

Ne vozi kao vlasnik puta, nego kao vlasnik auta

Auto-škola „As Team“ se nalazi u Ulici 18. jula 35, u Podgorici.

Kandidate u toj školi, prije svega, očekuje drugarski pristup. Teorijska nastava se organizuje uz elektronske sadržaje, kroz koje kandidati mogu da vide simulaciju brojnih saobraćajnih situacija…

Informacije o radu škole, ali i brojne savjete, zainteresovani osim putem web sitea, mogu dobiti i putem Facebook stranice, koju Nikola sam vodi.

Na stranici ćete vidjeti i brojne primjere nemarnog ponašanja u saobraćaju, kojima Nikola želi da budućim i iskusnim vozačima, ukaže na važnost odgovornog ponašanja, u cilju postizanja svoje i tuđe bezbjednosti.

Tako na na njegovoj Facebook stranici možete pročitati poruke poput „Ne vozi kao vlasnik puta, nego kao vlasnik auta“, „Ograničenje brzine je apsolutni maksimum kojim se možete kretati, a ne cilj koji se mora dostići“…

novembar 5, 2017 at 11:56 am