Kako regulisati radno vrijeme: Ako smo svi na poslu osam sati, ne znači da svi radimo toliko

Oko 100.000 ljudi protestvovalo je juče u Beču zbog novog radnog vremena koje austrijska vlada namjerava da omogući, a moglo bi dnevno da iznosi i 12 sati, upola manje od švedskog pilot projekta smanjenja radnog vremena.

Austrijska vlada namjerava da omogući radno vrijeme od 12 sati, ali ističe da se zadržava zakonsko osmočasovno radno vrijeme, odnosno radna nedjelja od 40 sati, ali da preduzeća treba da dobiju mogućnost da od zaposlenih, ako na to dobrovoljno pristanu, u slučaju potrebe, zatraže da rade i 12 sati, uz nadoknadu kroz slobodan dan ili novac.

U Švedskoj su 2002. autosaloni kompanije “Tojote” u Geteborgu prešli na šestočasovno radno vreme, a CNN je pisao da je došlo do povećanja profita i većeg zadovoljstva zaposlenih, nakon čega su ovaj primJer slIJedile pojedine firme poput Agent marketinga u Liverpulu i računovodstvene firme Bright Horizon Cloud u Dorsetu.

U februaru 2015. u staračkom domu “Svartedalen” u Geteborgu 68 medicinskih sestara podvrgnuto je 22-mjesečnom probnom projektu rada po šest sati dnevno koji su nadgledali istraživači konsultantske kompanije “Pakta gajdlajn”, koja obavlja poslove za javni sektor u Švedskoj. Zabilježeno je da je nakon prvih 18 meseci projekta 77 odsto sestara bilo dobrog zdravlja, u poređenju sa 49 odsto u kontrolnoj grupi u staračkom domu gdje su zaposleni radili 38 sati nedjeljno, gdje je takođe bilo tri puta više bolovanja od doma koji je učestvovao u projektu.

S druge strane, mediji poput Bloomberga javili su da su troškovi ovog projekta bili veći od dobrobiti koju su donijeli, a u samoj Švedskoj jedina parlamentarna stranka koja je bila za smanjenje broja radnih sati bila Partija ljevice koja je na posljednjim izborima 2014. imala manje od šest odsto podrške birača.

Prema podacima iz najnovijeg izvještaja Međunarodne organizacije rada iz ove godine, zakonodavstvo u nekim zemljama omogućava smanjenje radnih sati srazmerno štetnim efektima rada na zdravlje i radne sposobnosti. Ovo je slučaj, na primjer, u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji.

U Srbiji se, recimo, u prosjeku radi 41 sat nedjeljno. Duže u okruženju rade Crnogorci i Makedonci, a manje se radi u Mađarskoj, Albaniji, Hrvatskoj i Rumuniji.

Pored toga, u Srbiji čak 8,6 zaposlenih radi duže od 48 sati u nedelji, dok su odmah iza zaposleni u Crnoj Gori sa 8,4 odsto.

U ostalim zemljama regiona ovaj parametar je znatno manji – Bugarska je pri dnu liste, gdje gotovo niko ne radi duže od 48 sati, tačnije 0,8 odsto radnika, dok je u Mađarskoj takvih 4,1 odsto, Makedoniji 3,8, Hrvatskoj 4,4 odsto.

Prema podacima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) iz 2014, Meksikanci rade najviše sa 2. 250 radnih sati godišnje. Njemci, sa druge strane, na poslu provedu 1.370 radnih sati.

Poslije Meksikanaca najviše rade zaposleni u Kostariki (2.230 radna sata), Južnoj Koreji (2.110), Čileu (1.990) i Rusiji (1.980). Među zemlje u kojima se radi mnogo spadaju i Poljska, Island, Portugal i Izrael.

Osjetno manje radnih časova godišnje imaju, osim Njemaca, Holanđani, Danci, Francuzi i Belgijanci. U “zlatnoj sredini” po broju radnih časova na godišnjem nivou su SAD, Italija i Irska.

Uostalom, radno vrijeme nije garancija produktivnosti, ne samo među nacijama već i pojedincima. Radno vrijeme bi trebalo da se odredi individualno, jer ostanak na poslu 5, 6 ili 8 sati ne znači ništa bez dobre organizacije rada i kadrovske raspoređenosti.