Zašto se čini da sve što smo znali o globalnoj ekonomiji više nije istina

Kada su se svjetski poslovni i politički lideri okupili 2018. godine na godišnjem ekonomskom forumu u Davosu u Švajcarskoj, raspoloženje je bilo veselo. Rast u svakoj većoj zemlji bio je u usponu. Globalna ekonomija, izjavila je Kristin Lagard, tada generalna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) a danas čelnica Evropske centralne banke (ECB), “nalazi se u vrlo dobroj poziciji”.

Pet godina kasnije, izgledi su se značajno pogoršali.

“Skoro sve ekonomske snage koje su pokretale napredak i prosperitet u posljednje tri decenije blijede”, upozorila je Svjetska banka u nedavnoj analizi. “Napredak bi mogao biti izgubljen u decenijama pred nama – ne samo za neke zemlje ili regione kao što se dogodilo u prošlosti – već i za cijeli svijet.”

Mnogo toga se dogodilo od tada do sada: pandemija; izbio je rat u Evropi; tenzije između Sjedinjenih Država i Kine su proključale. A inflacija, za koju se smatralo da je sigurno pohranjena u kolekcijama disko albuma, vratila se “s kamatom”.

Ali kako se prašina slegla, odjednom se učinilo da je skoro sve što smo mislili da znamo o svjetskoj ekonomiji pogrešno.

Ekonomske konvencije na koje su se kreatori politike oslanjali od pada Berlinskog zida prije više od 30 godina – nepogrešiva ​​superiornost otvorenih tržišta, liberalizirana trgovina i maksimalna efikasnost – izgleda da “izlaze iz šina”.

Tokom pandemije COVID-19, neprekidna želja za integracijom globalne ekonomije i smanjenjem troškova ostavila je zdravstvene radnike bez maski za lice i medicinskih rukavica, proizvođače automobila bez poluprovodnika, pilane bez drvne građe i kupce patika bez Nike-a.

Ideja da će trgovina i zajednički ekonomski interesi spriječiti vojne sukobe pogažena je prošle godine pod čizmama ruskih vojnika u Ukrajini. I sve češći napadi ekstremnog vremena koji su uništavali usjeve, prisilne migracije i zaustavljali elektrane ilustrovali su da nevidljiva ruka tržišta nije štitila planetu.

Sada, dok traje druga godina rata u Ukrajini, a zemlje se bore sa slabim rastom i upornom inflacijom, pitanja o novim ekonomskim igrama zauzela su centar pažnje.

Globalizacija, koja se posljednjih decenija smatra nezaustavljivom silom poput gravitacije, očito se razvija na nepredvidive načine. Udaljavanje od integrisane svjetske ekonomije se ubrzava. A najbolji način da se odgovori je predmet žestoke debate.

Naravno, izazovi vladajućem ekonomskom konsenzusu su već neko vrijeme sve veći.

“Vidjeli smo prije nego što je pandemija počela da su najbogatije zemlje bile frustrirane međunarodnom trgovinom, vjerujući – ispravno ili ne – da to na neki način šteti njima, njihovim poslovima i životnom standardu”, rekla je Betsey Stevenson, članica Vijeća ekonomskih savjetnika za vrijeme Obamine administracije.

Finansijski slom u 2008. godini doveo je do pada globalnog finansijskog sistema. Britanija se povukla iz Evropske unije 2016. Predsjednik Donald Tramp uveo je carine Kini 2017. godine, što je podstaklo mini trgovinski rat.

Ali počevši od COVID-a, desila se serija kriza.

Kao što je konsultantska kuća EY zaključila u svom Geostrategic Outlook-u za 2023, trendovi koji stoje iza pomaka od sve veće globalizacije „ubrzani su pandemijom COVID-19 – a zatim su pojačani ratom u Ukrajini“.

‘Kraj istorije’

Današnji osjećaj nelagode je u oštrom kontrastu s opojnim trijumfalizmom koji je uslijedio nakon raspada Sovjetskog Saveza u decembru 1991. To je bio period kada su teoretičari mogli proglasiti da je pad komunizma označio „kraj istorije ” — da su liberalno-demokratske ideje ne samo pobijedile rivale već su predstavljale „krajnju tačku ideološke evolucije čovječanstva”.

Povezane ekonomske teorije o neizbježnom usponu svjetskog kapitalizma slobodnog tržišta poprimile su sličan sjaj nepobjedivosti i neizbježnosti. Otvorena tržišta, vlada bez ruku i nemilosrdna težnja za efikasnošću ponudili bi najbolji put do prosperiteta.

Vjerovalo se da će novi svijet u kojem roba, novac i informacije prožimaju svijet u suštini zbrisati stari poredak hladnoratovskih sukoba i nedemokratskih režima.

Bilo je razloga za optimizam. Tokom 1990-ih, inflacija je bila niska, dok su zaposlenost, plate i produktivnost porasli. Globalna trgovina se skoro udvostručila. Ulaganja u zemlje u razvoju su porasla. Berza je porasla.

Svjetska trgovinska organizacija osnovana je 1995. godine kako bi provodila pravila. Ulazak Kine šest godina kasnije smatran je transformativnim. A povezivanje ogromnog tržišta sa 142 zemlje neodoljivo bi privuklo azijskog giganta ka demokratiji.

Kina je, zajedno sa Južnom Korejom, Malezijom i drugima, pretvorila poljoprivrednike koji se bore u produktivnim gradskim fabričkim radnicima. Namještaj, igračke i elektronika koju su prodavali širom svijeta izazvali su ogroman rast.

Omiljena ekonomska mapa puta pomogla je u stvaranju fantastičnog bogatstva, izvlačenju stotina miliona ljudi iz siromaštva i podsticanju čudesnog tehnološkog napretka.

Ali bilo je i zapanjujućih neuspjeha. Globalizacija je ubrzala klimatske promjene i produbila nejednakosti.

U Sjedinjenim Državama i drugim naprednim ekonomijama, mnogi industrijski poslovi su izvezeni u zemlje s nižim platama, čime je uklonjena odskočna daska za srednju klasu.

Kreatori politike su uvijek znali da će biti pobjednika i gubitnika. Ipak, tržištu je prepušteno da samo odluči kako će rasporediti radnu snagu, tehnologiju i kapital u uvjerenju da će efikasnost i rast uslijediti automatski. Tek nakon toga, razmišljalo se, političari bi trebalo da uskoče u preraspodjelu dobiti ili pomoći onima koji su ostali bez posla ili perspektive.

Kompanije su krenule u svjetsku potragu za radnicima s niskim platama, bez obzira na zaštitu radnika, uticaj na životnu sredinu ili demokratska prava. Pronašli su mnoge od njih u mjestima kao što su Meksiko, Vijetnam i Kina.

Televizije, majice i takosi bili su jeftiniji nego ikad, ali mnoge osnovne stvari kao što su zdravstvena zaštita, stanovanje i visoko obrazovanje sve su više bile van domašaja ogromnom broju ljudi.

Egzodus poslova smanjio je plate kod kuće i potkopao pregovaračku moć radnika, podstaknuvši antiimigrantske osjećaje i ojačavši tvrdo desničarske populističke lidere kao što su Tramp u Sjedinjenim Državama, Viktor Orban u Mađarskoj i MarineLe Pen u Francuskoj.

U naprednim industrijskim divovima kao što su Sjedinjene Države, Britanija i nekoliko evropskih zemalja, pokazalo se da politički lideri nijesu u stanju ili nijesu voljni da šire preraspodeljuju nagrade i terete.

Cijeli tekst pročitajte na sajtu The Economic Times (Engleski jezik)