Da li se svijet ponovo igra sa finansijskom krizom? Povratak “shadow bankarstva” i novi rizici koji podsjećaju na 2008.
Sedamnaest godina nakon kolapsa američke investicione banke Lehman Brothers, finansijski sistem ponovo ulazi u zonu povećanog rizika. Deregulacija, rast privatnog kreditiranja i ekspanzija tzv. shadow bankarstva bude sjećanja na krizu koja je uzdrmala globalnu ekonomiju.
Dana 15. jula 2007. godine, The New York Times objavio je članak pod naslovom „Najbogatiji među bogatima, ponosni na novo pozlaćeno doba“. U fokusu teksta bio je profil Sanford Weilla, izvršnog direktora Citigroupa, koji je, zajedno s mnogima iz finansijskog sektora, vjerovao da vodi Ameriku u novu eru prosperiteta.
Njihova logika bila je jednostavna: ogromno bogatstvo koje su stvorili bilo je opravdano, a regulatorne prepreke trebalo je ukloniti kako bi finansijske inovacije nesmetano napredovale.
Tačno godinu i dva mjeseca kasnije – finansijski sistem se urušio.
Kolaps Lehman Brothersa pokrenuo je najgoru finansijsku krizu u više od 70 godina. Ispostavilo se da su mnoge od „inovacija“ na koje su bili ponosni stvorile slabo regulisan sistem finansijskih institucija – takozvanih „shadow banaka“ – koje su bile izložene modernoj verziji bankarskih panika iz 1930-ih, što je tadašnju recesiju pretvorilo u Veliku depresiju.
Opasno sjećanje koje blijedi
Danas, 17 godina kasnije, politička podrška mjerama uvedenim nakon 2008. značajno slabi. Američko Ministarstvo finansija planira da oslabi Kancelariju za finansijska istraživanja – instituciju koja prati rizike od nove krize. Paralelno, jača pritisak za deregulaciju i prihvatanje novih finansijskih inovacija poput kriptovaluta, koje – po mišljenju mnogih analitičara – ponovo stvaraju slične rizike kao oni iz 2008.
U međuvremenu, „shadow bankarstvo“ doživljava snažan povratak.
Prema nekim pokazateljima, ove institucije danas imaju veći udio u finansijskom sistemu nego u trenutku kada je Lehman propao.
Novi epicentar rizika: Privatni krediti
Trenutni fokus zabrinutosti usmjeren je na privatno kreditiranje – sektor u kojem kredite odobravaju institucije koje, za razliku od banaka, funkcionišu gotovo bez javnog nadzora i transparentnosti.
Ključno pitanje glasi: šta se zapravo nalazi u njihovim bilansima?
Nakon što su prošle jeseni propala dva kreditora, izvršni direktor JPMorgan Chasea, Džejmi Dajmon, upozorio je:
„Kad vidite jednu bubašvabu, vjerovatno ih ima još.“
Zašto ovo (još) nije 2008 – ali može postati
Dobra vijest je da pružaoci privatnog kredita nijesu banke, pa čak i ako se pokaže da u svojim portfeljima imaju veliki udio loših plasmana, njihov uticaj vjerovatno neće biti razoran kao bankarski gubici iz 1930-ih ili kolaps shadow sistema iz 2008.
Međutim, problem je što oni nijesu ni potpuno „ne-bankarski“.
Njihov rast dio je šireg trenda ekspanzije slabo regulisanih finansijskih institucija – što kod svih koji pamte 2008. izaziva ozbiljnu nelagodu.
Da li se istorija ponavlja?
Ovaj novi talas rizika otvara ključna pitanja: Kako zapravo nastaju finansijske krize? Koliko je narastao sektor privatnog kreditiranja i drugih nebankarskih institucija? Koliki su stvarni rizici skriveni u tom sistemu? I najvažnije: da li se svijet ponovo približava scenariju iz 2008?
Finansijska istorija pokazuje da krize rijetko dolaze iz potpuno novih izvora – već iz zaboravljenih lekcija.
Današnji rast privatnog kreditiranja i povratak shadow bankarstva nijesu sami po sebi problem. Problem nastaje kada rast ide brže od regulacije i transparentnosti.
Ako postoji jedna lekcija iz 2008, to je da tržišta najviše griješe upravo onda kada vjeruju da su konačno „savladala rizik“.
