Nafte ima, goriva nema: Nova kriza diže cijene dizela
Iako se isporuke sirove nafte iz Persijskog zaliva postepeno obnavljaju, svjetska ekonomija suočava se sa novim problemom – rafinerije ne uspijevaju da proizvedu dovoljno benzina, dizela i avionskog goriva. Globalna prerada nafte i dalje je znatno ispod predratnog nivoa, dok su ruska zabrana izvoza dizela i oštećenja rafinerija na Bliskom istoku dodatno zaoštrili krizu.
Najveći poremećaj u globalnom snabdijevanju naftom bio je od početka rata sa Iranom na vrhu liste ekonomskih rizika. Međutim, čak i dok se dio sirove nafte ponovo probija kroz Ormuski moreuz, svjetsko tržište suočava se sa možda još složenijim problemom – nedostatkom kapaciteta da tu naftu pretvori u gorivo.
Cijena nafte Brent dostigla je u utorak 84,73 dolara za barel, nakon obnove američko-iranskih sukoba i blokade iranskih luka. Prije izbijanja rata kroz Ormuski moreuz prolazilo je oko 20 odsto globalnih zaliha nafte.
Ali visoka cijena sirove nafte samo je jedan dio problema.
Stotine miliona barela koje su posljednjih sedmica izašle iz Persijskog zaliva povećale su raspoložive količine na svjetskom tržištu. Međutim, sirova nafta sama po sebi nije proizvod koji mogu koristiti automobili, avioni, fabrike ili domaćinstva.
Prvo mora biti prerađena u rafinerijama u benzin, dizel, kerozin, lož-ulje, asfalt, plastiku i druge proizvode.
Globalna prerada manja za 8,4 miliona barela dnevno
Prema podacima JPMorgana koje prenosi CNN, svjetske rafinerije trenutno prerađuju oko 8,4 miliona barela nafte dnevno manje nego prije početka rata. To znači da se na globalnom nivou proizvodi približno deset odsto manje goriva.
„Pitanje više nije da li će se bareli sirove nafte vratiti na tržište, već koliko brzo globalni rafinerijski sistem može da ih preradi“, ocijenila je direktorica JPMorgana za globalna tržišta roba Nataša Kaneva.
Najnoviji mjesečni izvještaj Međunarodne agencije za energiju potvrđuje da su rafinerije i dalje jedno od najvećih uskih grla energetskog tržišta. Globalna prerada u junu bila je oko šest miliona barela dnevno manja nego godinu ranije, dok su rafinerijske marže početkom jula dostigle najviši nivo u posljednje četiri godine.
Problemi su nastali zbog istovremenog djelovanja nekoliko faktora: poremećenih pomorskih ruta, napada na energetska postrojenja, zatvaranja rafinerija, smanjene prerade u Kini i ekstremno visokih temperatura, koje otežavaju hlađenje i normalno funkcionisanje rafinerijskih sistema.
Sirove nafte ima, ali je nema ko preraditi
Protok nafte kroz Ormuski moreuz još nije vraćen na nivo prije rata. Obnovljeni vojni udari, američka pomorska blokada i ponovna eskalacija između Vašingtona i Teherana usporili su rast tankerskog saobraćaja kroz ovu ključnu pomorsku tačku.
Ipak, prema podacima kompanije Lipow Oil Associates, kroz moreuz je tokom prethodnih sedmica prošlo oko 200 miliona barela nafte, što odgovara približno 17 dana globalne potrošnje.
Proizvodnja na Bliskom istoku istovremeno se postepeno oporavlja i sada je oko četiri miliona barela dnevno veća nego u maju.
To znači da sirova nafta ponovo stiže na tržište – ali sistem za njenu preradu nije spreman da prati taj tempo.
„Osnovna priča na tržištu nafte ostaje nepromijenjena: globalno postoji dovoljno nafte, pod uslovom da se ona može prevesti tamo gdje je potrebna“, kazao je Rob Tumel, portfolio menadžer kompanije Tortoise Capital.
Kina ugasila dio rafinerijske proizvodnje
Dodatni problem predstavlja pad potražnje koji je zabilježen tokom najintenzivnije faze rata.
Zbog naglog smanjenja ponude i visokih cijena, kompanije i potrošači smanjili su potrošnju goriva. To je spriječilo još snažniji rast cijene nafte, ali je istovremeno zakomplikovalo oporavak energetskog tržišta.
Kina je, prema JPMorganu, smanjila preradu za oko tri miliona barela dnevno. Peking je tokom krize povećao proizvodnju električne energije iz uglja, ubrzao upotrebu električnih vozila i posegnuo za strateškim rezervama kako bi nadoknadio manjak nafte iz Persijskog zaliva.
Istovremeno je smanjena kineska proizvodnja i izvoz benzina i dizela prema susjednim državama, što je dodatno pogoršalo nestašice goriva u pojedinim djelovima jugoistočne Azije.
Kineske vlasti će, prema procjenama analitičara, prije povećanja rafinerijske proizvodnje željeti jasnije garancije da se nafta kroz Ormuski moreuz može prevoziti bez većih prekida.
Napadnuto 30 rafinerija na Bliskom istoku
Obnova prerade na Bliskom istoku još je neizvjesnija.
Region raspolaže rafinerijskim kapacitetima od oko 11,7 miliona barela dnevno, ali je Iran tokom rata napao približno 30 rafinerija, prema procjeni JPMorgana.
Još nije poznato koliki je stvarni stepen oštećenja niti koliko će od tih postrojenja moći brzo da se vrati u proizvodnju.
Čak i potpuno funkcionalne rafinerije teško mogu povećati proizvodnju ukoliko ne postoje bezbjedne rute za izvoz benzina, dizela i avionskog goriva.
Nakon što su bliskoistočne države smanjile izvoz derivata, Sjedinjene Američke Države postale su glavni rezervni snabdjevač globalnog tržišta.
Američke rafinerije povećale su proizvodnju avionskog goriva za evropsko tržište i dizela za Australiju i Aziju. Međutim, time je smanjena njihova sposobnost da proizvedu dovoljno goriva za domaće tržište, pa cijene na američkim pumpama nijesu pale koliko je administracija predsjednika Donalda Trampa očekivala.
Rusija dodatno zaoštrila nestašicu dizela
Posebno snažan udar pretrpjelo je tržište dizela.
Rusija, jedan od najvećih svjetskih izvoznika dizela i mazuta, početkom jula potpuno je zabranila izvoz dizela kako bi ublažila nestašice na domaćem tržištu.
Mjera je uvedena nakon serije ukrajinskih napada dronovima na ruske rafinerije. Zabrana bi trebalo da traje najmanje do 31. jula, dok se Rusija istovremeno priprema da uvozi naftne derivate kako bi stabilizovala sopstveno tržište.
Ruski izvoz dizela pao je početkom jula na oko 234.000 barela dnevno, u poređenju sa prosjekom od približno 817.000 barela tokom 2025. godine. Prije najnovijih napada Rusija je činila oko 12 odsto svjetske pomorske trgovine dizelom.
JPMorgan procjenjuje da se čak petina ukupnog pada globalne rafinerijske proizvodnje može povezati sa izgubljenim ruskim kapacitetima.
Terminske cijene dizela zbog toga su za samo tri sedmice porasle oko 20 odsto.
Šta to znači za Crnu Goru
Nova situacija posebno je važna za države poput Crne Gore, koje nemaju domaću rafinerijsku proizvodnju i potpuno zavise od uvoza gotovih naftnih derivata.
Na maloprodajne cijene više ne utiče samo kretanje cijene sirove nafte. Sve veći značaj imaju cijene gotovog benzina i dizela na mediteranskom tržištu, rafinerijske marže, troškovi transporta, osiguranja i raspoloživost tankera.
To znači da čak ni eventualni pad cijene barela ne mora automatski donijeti jeftinije gorivo na pumpama. Ukoliko cijene dizela i benzina na međunarodnom tržištu ostanu visoke zbog nedovoljne prerade, pritisak na maloprodajne cijene može se nastaviti.
U Crnoj Gori trenutno eurosuper 98 košta 1,66 eura po litru, eurosuper 95 iznosi 1,62 eura, dok je cijena eurodizela 1,58 eura. Novi obračun maksimalnih maloprodajnih cijena obavlja se danas, 15. jula, a eventualno promijenjene cijene važiće od 16. jula.
Najveći rizik predstavlja upravo dizel, jer se globalno snabdijevanje istovremeno suočava sa smanjenom proizvodnjom na Bliskom istoku, ruskom zabranom izvoza i povećanom potražnjom kupaca iz Evrope, Azije, Australije, Brazila i Turske.
Kriza neće nestati čim se otvori Ormuz
Tržišta su mjesecima bila fokusirana na pitanje kada će se normalizovati prolazak tankera kroz Ormuski moreuz.
Sada postaje jasno da ni potpuno otvaranje moreuza ne bi automatski riješilo problem.
Sirova nafta može relativno brzo stići do skladišta i luka, ali popravka oštećenih rafinerija, vraćanje ugašenih postrojenja u proizvodnju i prilagođavanje globalnih tokova derivata zahtijevaju znatno više vremena.
Zato bi cijene benzina, dizela i avionskog goriva mogle ostati visoke i nakon što se snabdijevanje sirovom naftom dodatno stabilizuje.
Svijet, drugim riječima, više nema samo problem sa količinom nafte.
Problem je što nema dovoljno postrojenja koja tu naftu mogu dovoljno brzo pretvoriti u gorivo.
