Plate su porasle, ali ne svima isto: Ko je u Crnoj Gori zaista pobijedio inflaciju od 2019?
Prosječna neto zarada u Crnoj Gori gotovo je udvostručena od 2019, dok su cijene u istom periodu kumulativno porasle oko 37,8 odsto. Kada se inflacija isključi iz računice, prosječna plata realno vrijedi 45,6 odsto više. Ipak, analiza po djelatnostima pokazuje ogromne razlike – od realnog rasta od 16 odsto u poljoprivredi do gotovo 87 odsto u stručnim i tehničkim poslovima.
Plate u Crnoj Gori jesu pobijedile inflaciju – barem kada se posmatraju zvanični prosjeci. Međutim, nijesu svi zaposleni iz proteklih sedam godina izašli kao jednaki dobitnici.
Prosječna neto zarada u prvom polugodištu 2019. iznosila je 513 eura, dok je u istom periodu 2026. dostigla 1.029 eura. Nominalno je povećana za 100,6 odsto, odnosno gotovo je udvostručena.
Istovremeno, prosječan nivo potrošačkih cijena između prvih šest mjeseci 2019. i prvog polugodišta 2026. porastao je približno 37,8 odsto.
Da je prosječna plata iz 2019. samo pratila inflaciju, danas bi iznosila oko 707 eura. Stvarni prosjek od 1.029 eura viši je za približno 322 eura od tog praga.
Kada se sadašnja plata preračuna u novac iz 2019, njena kupovna moć iznosi oko 747 tadašnjih eura. U odnosu na prosječnu platu od 513 eura, riječ je o realnom povećanju od približno 45,6 odsto.
Koliko su plate porasle po djelatnostima
Analiza Investitora obuhvatila je svih 19 djelatnosti koje MONSTAT prati u statistici zarada. Upoređene su prosječne neto plate u prvom polugodištu 2019. i istom periodu 2026, a nominalni rast korigovan je za kumulativnu inflaciju od 37,8 odsto.
Najviše dobili sektori koji su bili na dnu
Najveći realni rast zabilježen je u stručnim, naučnim i tehničkim djelatnostima, gdje je prosječna neto plata povećana sa 430 na 1.107 eura. Nakon odbijanja inflacije, kupovna moć prosječne zarade u ovom sektoru porasla je gotovo 87 odsto.
Odmah iza nalaze se trgovina, administrativne i pomoćne usluge, ugostiteljstvo i prerađivačka industrija.
Zajednička karakteristika većine ovih djelatnosti jeste veoma niska polazna plata iz 2019. Rast minimalne zarade i smanjivanje poreza i doprinosa zato su na njihove prosjeke djelovali znatno snažnije nego na sektore u kojima su zarade i ranije bile visoke.
U trgovini je prosječna neto plata povećana sa svega 376 na 965 eura. Nominalni rast iznosi čak 156,6 odsto, a realni 86,3 odsto.
Ugostiteljstvo je sa 415 stiglo do 1.010 eura, dok je prosjek u građevinarstvu povećan sa 444 na 1.009 eura.
To ne znači da su uslovi rada, produktivnost ili sigurnost zaposlenja u ovim djelatnostima automatski postali bolji. Pokazuje, međutim, da su njihove zvanično prijavljene prosječne neto zarade rasle znatno brže od cijena.
Najveće plate imale najmanji procentualni rast
Na drugom kraju tabele nalaze se djelatnosti koje su i 2019. imale iznadprosječne zarade.
Finansije i osiguranje i dalje imaju najveću prosječnu neto platu – 1.647 eura. Ipak, zbog visoke početne osnovice od 1.002 eura, realni rast od 2019. iznosi 19,3 odsto.
U energetici je prosječna plata porasla sa 868 na 1.464 eura, što nakon inflacije predstavlja realni rast od 22,4 odsto. U poslovanju nekretninama povećana je sa 732 na 1.215 eura, odnosno realno 20,5 odsto.
Najslabiji rast zabilježen je u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu. Prosječna neto zarada povećana je sa 570 na 912 eura, ali je njena kupovna moć realno uvećana svega 16,1 odsto.
Dakle, svi sektorski prosjeci premašili su inflaciju, ali je razlika između najvećeg i najmanjeg realnog rasta veća od 70 procentnih poena.
Razlika između sektora se smanjila
Podaci ukazuju i na značajno približavanje prosječnih zarada između slabije i bolje plaćenih djelatnosti.
U prvom polugodištu 2019. najveću prosječnu platu imao je finansijski sektor sa 1.002 eura, a najmanju administrativne i pomoćne usluge sa 348 eura. Najviši sektorski prosjek bio je skoro 2,9 puta veći od najnižeg.
U prvom polugodištu 2026. finansije su ostale na vrhu sa 1.647 eura, dok je najniži prosjek od 857 eura ponovo zabilježen u administrativnim i pomoćnim uslugama. Odnos je smanjen na približno 1,9 prema jedan.
To pokazuje da su poreske reforme i povećanje minimalnih zarada snažnije podigli donji dio sektorske ljestvice. Ipak, riječ je o prosjecima djelatnosti, pa podaci ne pokazuju kolike su razlike između direktora i zaposlenih sa najnižim primanjima unutar istog sektora.
Neto plata rasla mnogo brže od bruto zarade
Ključni razlog zbog kojeg je neto plata rasla toliko brzo nije samo rast ekonomske aktivnosti ili produktivnosti. Veliki dio povećanja nastao je promjenom poreskog opterećenja rada.
Prosječna bruto zarada povećana je sa 770 eura u prvom polugodištu 2019. na 1.230 eura u istom periodu 2026. To je nominalni rast od 59,7 odsto, odnosno realni rast od oko 15,9 odsto.
Neto zarada je u istom periodu porasla 100,6 odsto.
U 2019. neto plata činila je oko 66,6 odsto prosječne bruto zarade, dok je 2026. njen udio dostigao približno 83,7 odsto. Razlika pokazuje koliko su smanjenje poreza i doprinosa uticali na novac koji zaposleni zaista dobijaju na račun.
Prvi program „Evropa sad“, primijenjen od januara 2022, ukinuo je doprinose za zdravstveno osiguranje i povećao minimalnu neto zaradu sa 250 na 450 eura. „Evropa sad 2“, primijenjena od oktobra 2024, smanjila je doprinose za penzijsko osiguranje i podigla minimalne zarade na 600 i 800 eura, zavisno od stručne spreme. IMF je u analizi programa naveo da je drugim paketom opterećenje po osnovu penzijskih doprinosa praktično prepolovljeno.
To ne umanjuje rast kupovne moći zaposlenih: građanin troši neto, a ne bruto platu. Ipak, pokazuje da se cjelokupno povećanje ne može pripisati većoj produktivnosti privrede ili snažnijem tržišnom vrednovanju rada.
Prosjek ne znači da svaki zaposleni živi bolje
Zaključak da su prosječne plate pobijedile inflaciju ne znači da je svaki zaposleni danas u boljem položaju.
Prvo, prosječna zarada nije isto što i medijalna plata. Manji broj veoma visokih zarada može povući prosjek naviše, iako većina zaposlenih prima manje.
Drugo, sektorski prosjek iz 2019. i 2026. ne obuhvata nužno iste radnike. U međuvremenu su se mijenjali broj zaposlenih, kvalifikaciona struktura, prijavljivanje zarada i odnos bolje i slabije plaćenih poslova.
Treće, inflacija od 37,8 odsto predstavlja prosječnu potrošačku korpu. Domaćinstva sa nižim prihodima veći dio novca troše na hranu, stanovanje i energiju, pa njihova lična inflacija može biti veća od zvaničnog prosjeka.
Zbog toga bi se iz podataka mogao izvući precizniji zaključak: prosječna prijavljena neto zarada u svakoj djelatnosti rasla je brže od prosječnog nivoa cijena, ali to nije dokaz da je svaki radnik pojedinačno povećao životni standard.
Junski podaci potvrđuju isti trend
Poređenje samo posljednjih dostupnih mjeseci daje sličan rezultat.
Prosječna neto plata povećana je sa 516 eura u junu 2019. na 1.036 eura u junu 2026. Cijene su između ta dva mjeseca porasle oko 40,3 odsto, pa je realna vrijednost prosječne zarade uvećana približno 43,1 odsto.
Time se potvrđuje osnovni nalaz polugodišnjeg poređenja: prosječna plata jeste pobijedila inflaciju, ali je rast raspoređen izrazito neujednačeno.
Najveći relativni dobitnici bile su djelatnosti koje su 2019. imale najmanje zarade. Najplaćeniji sektori ostali su na vrhu, ali su napredovali znatno sporije.
Crna Gora je, dakle, za sedam godina dobila više plate i uži raspon između sektorskih prosjeka. Sljedeće, mnogo važnije pitanje jeste da li je rast primanja pratio rast produktivnosti i može li se finansirati dugoročno – bez novih poreskih opterećenja, rasta javnog duga ili ponovnog ubrzavanja inflacije.
Metodološka napomena: Investitor je uporedio prosječne neto zarade po djelatnostima u prvom polugodištu 2019. i 2026. Kumulativni rast cijena izračunat je lančanim povezivanjem MONSTAT-ovih indeksa prosječnih potrošačkih cijena za prva polugodišta od 2020. do 2026. Stope inflacije nijesu sabirane, već množene, jer se svako naredno poskupljenje obračunava na prethodno uvećani nivo cijena. Podaci predstavljaju prosječne zarade, a ne medijalna primanja niti plate istih pojedinačnih zaposlenih.
