Zemlje više ne kontrolišu sopstvene valute

Godine 1956. Carlo Cipolla, italijanski medievista, objavio je pet kratkih predavanja pod naslovom “Novac, cijene i civilizacija u svijetu Mediterana”. Zanimljive su čak i ako se slučajno ne bavite srednjovjekovnim novcem. Cipolla, na primjer, posvećuje jedno poglavlje onome što on naziva srednjovjekovnim dolarima, visokovrijednim zlatnim florinima i dukatima italijanskih gradskih država, prihvaćenim i kopiranim iz Carigrada u Rajnsku oblast.

Kraljevstva i gradovi, ističe Cipola, nijesu imali ono što mi danas smatramo monetarnim suverenitetom — monopol na izdavanje i kontrolu valute unutar svojih granica. Kovanice, posebno one najvrednije, promiskuitetno su se kretale iz privatnih kovnica na bilo koje tržište koje su željele, a najbolje čemu se kralj ili dužd mogao nadati bio je način da se reguliše kovnica novca i upravlja protokom kovanica.

Novac i cijene su najbolji indikator kako ekonomija funkcioniše sada. Kako se dolar približava rekordnim vrijednostima u odnosu na funtu i euro, trebalo bi da ponovo izdamo Cipollinu knjigu i damo je svakom kreatoru politike, fiskalnom i monetarnom, u G20. Uz nju bi trebalo da priložimo, uz spajalicu, kopiju rada koji su u avgustu objavila dva politička ekonomista — “Rethinking Monetary Sovereignty: The Global Credit Money System and the State”.

Baš kao što je važilo za Cipolinu srednjovjekovnu Evropu, dokument tvrdi da je beskorisno za države vjerovati da izdaju i kontrolišu svoj vlastiti novac. Autori rada, Steffen Murau sa Univerziteta u Bostonu i Jens Van Klooster sa Univerziteta u Amsterdamu, vjeruju da je dominantna definicija monetarnog suvereniteta vestfalska – nacionalne države stvaraju i kontrolišu svoj vlastiti novac. Ali poput srednjovjekovnih vladara Carla Cipolle, vlade sada zapravo same izdaju vrlo malo novca. Oni imaju određeni uticaj na ostatak sistema. Ali ona je ograničena, čak i u zatvorenijem finansijskom sistemu poput Kine.

U radu je valuta podijeljena u tri kategorije. Javni novac se nalazi na bilansu stanja centralnih banaka, kao papirnate novčanice ili rezerve. Javno-privatni novac se sastoji od depozita kod komercijalnih banaka, koji se stvaraju svaki put kada banka da kredit. Depozit je privatna odluka privatnog aktera, ali država može regulisati banku ili obeshrabriti nove kredite podizanjem kamatnih stopa. Tradicionalne teorije novca predstavljaju centralne banke kao kreatore valute, ali one su više kao pastiri valute, koji guraju banke naprijed-nazad. A posljednja kategorija – pravi privatni novac – sjedi ili u bilansima slabo regulisanih banaka u sjeni ili potpuno offshore, izvan kontrole države.

Murau i Van Klooster koriste ove kategorije kako bi predstavili korisniji način razmišljanja o suverenitetu: Šta država pokušava učiniti s monetarnom politikom? I da li radi? Ako ovu rubriku primijenimo na dolar, prvo moramo odrediti o kojim dolarima je riječ – kao što autori ističu, ne postoji takva stvar kao što je dolar, već samo kreditna sredstva denominirana u dolarima. Zatim pitamo šta SAD želi da postigne sa tim dolarima i da li to funkcioniše. Počnite sa pravim privatnim novcem i otkrićemo eurodolare — depozite u dolarima u offshore bankama, van kontrole američke regulative. Ali kao što je politički ekonomista Eric Helleiner istakao, de facto američka politika u finansijskoj krizi je ponuda valutnih svopova stranim centralnim bankama, pozajmljujući im dolare koje one zauzvrat mogu posuditi svojim komercijalnim bankama.

Ako je cilj podržati stvaranje privatnih dolara u offshore-u djelujući kao globalni dolarski zajmodavac u krajnjoj instanci, onda to funkcioniše. Sa javno-privatnim novcem, dolarima koji se drže kao depoziti kod regulisanih komercijalnih banaka sa sjedištem u SAD-u, cilj politike je jasan: puna zaposlenost i niska inflacija. Ali Federalne rezerve i Trezor SAD-a nemaju zajedničku radnu teoriju o tome koje vrste bankarskih kredita otvaraju radna mjesta ili kako ih efikasno podstaći. I ne mogu doći do svakog Amerikanca s bankovnim novcem čak i kada ga podijele – pristup bankovnim računima se ne tretira kao važan cilj politike. Ovo ostavlja javni novac, novčanice i rezerve u bilansu Fed-a.

Ovdje SAD imaju, prema tradicionalnoj definiciji, neupitan suverenitet. Blagajna Fed-a vodi sistem skladišta koji može zamijeniti novčanice federalnih rezervi za depozite, bilo gdje u zemlji, na zahtjev. Gotovina radi. Međutim, stvaranjem rezervi, koji je cilj? Fed može trgovati trezorskim novcem za rezerve i kvantitativno ublažiti ili pooštriti politiku. Ali se raspravlja, čak i interno, oko toga da li i kako ovo funkcioniše. Ako monetarni suverenitet definišemo kao djelotvoran, onda se čini da čak ni moćna Amerika nije potpuno suverena nad svojim svemoćnim dolarom.

Ništa nam nije bolje od kraljeva i duždeva, koji guraju kovnice novca zakonima i poticajima, pokušavajući nesavršeno učiniti da novac funkcioniše.

Financial Times/Investitor