Dvije fabrike, 44 miliona eura prihoda: Skriveni potencijal crnogorske vojne industrije

Dvije crnogorske fabrike namjenske industrije ostvarile su prošle godine gotovo 44 miliona eura prihoda i zapošljavale 345 ljudi. Crna Gora, dakle, nije ostala bez vojne proizvodnje, ali jeste bez povezane odbrambeno-industrijske politike. Novi zakon donosi dugo čekani pravni okvir, ali tek predstoji odgovor na važnije pitanje – šta mala država realno može da proizvodi i kako da dio rastućih izdataka za odbranu pretvori u razvoj domaće privrede.

Kada se u Crnoj Gori pomene namjenska industrija, najčešća reakcija je da je država nema. Takav zaključak je razumljiv: nema velikih fabrika municije, vojnih vozila, raketnih sistema niti brodogradilišta kakva postoje u Srbiji, Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj.

Ali nije sasvim tačan.

U Mojkovcu radi TARA Aerospace, proizvođač lakog naoružanja, preciznih metalnih djelova i pirotehničkih sistema za vazduhoplovstvo. U Beranama posluje Poliex, koji proizvodi vojne i privredne eksplozive, inicijalna sredstva i specijalizovane hemijske proizvode.

Prema finansijskim podacima za 2025. godinu, ove dvije kompanije zajedno su ostvarile 43,9 miliona eura prihoda, 17,3 miliona eura neto dobiti i prosječno zapošljavale 345 radnika. To nijesu zanemarljivi rezultati, posebno za industrijski osiromašeni sjever države.

Problem, dakle, nije u tome što Crna Gora nema nijednu fabriku. Problem je što nema zaokruženu namjensku industriju kao sistem.

Šta se zapravo podrazumijeva pod namjenskom industrijom

Namjenska ili odbrambena industrija mnogo je širi pojam od fabrike oružja.

Ona obuhvata istraživanje, razvoj, proizvodnju, ispitivanje, održavanje i modernizaciju naoružanja, vojne opreme i tehnologija dvostruke namjene. U taj sistem ulaze proizvođači municije i eksploziva, ali i kompanije koje izrađuju optiku, elektroniku, komunikacione uređaje, senzore, bespilotne letjelice, softver, zaštitnu opremu, metalne komponente ili remontuju vozila, plovila i složene sisteme.

Namjensku industriju, zato, ne čini samo fabrika. Čine je i domaći kupac, najčešće vojska ili policija, dugoročni planovi nabavki, razvojni instituti, laboratorije, sistem ispitivanja, fakulteti, dobavljači, banke, osiguravači i državna kontrola izvoza.

Crnoj Gori uglavnom nedostaje upravo ta mreža.

Postoje proizvođači, postoji rastući odbrambeni budžet i postoji pristup NATO tržištu, ali još nema jasnog mehanizma koji bi domaće kompanije uključio u planiranje razvoja i opremanja Vojske Crne Gore.

Crna Gora je nekada imala znatno veće kapacitete

Prvi pokušaji organizovane opravke i proizvodnje naoružanja pojavili su se još u vrijeme knjaza Nikole. Prema istraživanju objavljenom u časopisu Istorijski zapisi, 1865. godine podignuta je oružna radionica na Rijeci Crnojevića, dok je na Cetinju postojala mala radionica za izradu municije.

Najveći vojno-industrijski kompleks na teritoriji današnje Crne Gore nastao je 1889. godine u Tivtu, kada je Austro-Ugarska počela da gradi Pomorski arsenal.

Kasniji Mornaričko-tehnički remontni zavod „Sava Kovačević“, poznat jednostavno kao Arsenal, nije bio samo servis za brodove. U vrijeme SFRJ izrađivao je patrolne čamce, pontonske mostove, protivavionske topove kalibra 20 milimetara, mine, rakete za osvjetljavanje, protivdiverzantske bombe i djelove višecjevnog bacača raketa „Plamen“.

U zavodu su remontovani brodovi, podmornice, motori, turbine, artiljerijski sistemi i složena brodska elektronika. Tokom najboljeg perioda, od sredine sedamdesetih do početka devedesetih, Arsenal je od remonta stranih ratnih brodova ostvarivao prihode od više desetina miliona dolara godišnje.

Crnogorska privreda istovremeno je bila uključena u širi jugoslovenski vojno-industrijski lanac:

• Kombinat aluminijuma isporučivao je aluminijumske odlivke;
• Radoje Dakić proizvodio je komponente za borbeno vozilo pješadije M-80 i tenk M-84;
• Željezara Nikšić proizvodila je specijalne čelike, ploče, cijevi i djelove za vojna vozila i plovila;
• Industrija ležajeva Kotor izrađivala je ležajeve za specijalna vozila i tenkove.

Tokom osamdesetih godina na sjeveru su izgrađene i četiri specijalizovane fabrike.

„4. novembar“ u Mojkovcu, prethodnik današnje TARE, proizvodio je djelove upaljača, pirotehničke patrone i raketne motore za katapultiranje pilotskih sjedišta. Fabrika je u jednom periodu zapošljavala više od 400 radnika.

Polica u Beranama, današnji Poliex, počela je rad kao proizvođač plastičnih eksploziva. „Prvi decembar“, kasnije Optel, u Pljevljima izrađivao je optoelektronske uređaje, dok je „Namenska“ u Bijelom Polju proizvodila specijalne hidraulične i pneumatske sklopove.

U Titogradu je fabrika „19. decembar“, u saradnji sa Arsenalom, proizvodila protivgradne rakete. Prema istorijskim podacima, proizvodnja je sa oko 3.000 raketa 1980. porasla na oko 40.000 tokom 1987. godine. Detaljan pregled crnogorskih kapaciteta u SFRJ objavljen je u časopisu Istorijski zapisi.

Kako je industrija nestala

Crnogorska namjenska industrija nije propala zbog jednog događaja, već zbog kombinacije više procesa.

Raspadom Jugoslavije nestalo je zajedničko tržište i prekinuti su lanci dobavljača. Fabrike u Crnoj Gori uglavnom nijesu bile finalni proizvođači složenih sistema, već djelovi velike mreže u kojoj su se komponente iz različitih republika spajale u konačan proizvod.

Ratovi, sankcije, gubitak tržišta i tehnološko zaostajanje dodatno su oslabili preduzeća. Nakon toga su uslijedile privatizacije, stečajevi i strateško okretanje države uslugama, nekretninama i turizmu.

Najpoznatiji primjer je Arsenal. Kompleks je zatvoren 2007. godine, a njegovo zemljište pretvoreno je u marinu i turističko naselje Porto Montenegro. Kada su vrata zavoda posljednji put zatvorena, u njemu su, prema podacima koje su ranije objavile Vijesti, ostala 472 radnika.

Turistička investicija promijenila je Tivat i podigla vrijednost prostora, ali je država izgubila teško obnovljiv industrijski kapital: dokove, mašine, laboratorije, dokumentaciju i, najvažnije, generacije majstora i inženjera.

Slično su nestali Optel, Namenska, najveći dio Radoja Dakića, vojni program Željezare i drugi kooperanti. Kada se jednom izgubi takav lanac znanja, nije ga moguće ponovo izgraditi samo kupovinom novih mašina.

Šta je preživjelo: TARA i Poliex

Današnja namjenska industrija Crne Gore oslanja se na dva ozbiljna proizvodna pogona.

TARA Aerospace iz Mojkovca razvija i proizvodi pištolje, automate i automatske puške, ali i vazduhoplovne pirotehničke patrone, pogonske uređaje za katapultna sjedišta i automatske sisteme za gašenje požara na različitim tipovima aviona.

Kompanija raspolaže kapacitetima za CNC obradu, glodanje, brušenje, kovanje cijevi, termičku obradu, površinsku zaštitu, laboratorijska ispitivanja i montažu. TARA navodi da ima 49 proizvoda kodifikovanih NATO brojevima, što im omogućava prepoznavanje u zajedničkom logističkom sistemu Alijanse. Prema zvaničnim podacima kompanije, njena uža specijalnost ostaju sistemi za bezbjednost i spasavanje u vazduhoplovstvu.

TARA je 2025. ostvarila prihod od 13,53 miliona eura i neto dobit od 1,93 miliona eura, uz prosječno 211 zaposlenih. Godinu ranije prihod je bio znatno veći – 24,4 miliona eura – što pokazuje koliko poslovanje namjenske industrije zavisi od pojedinačnih ugovora i dinamike isporuka. Finansijski podaci dostupni su u poslovnoj bazi CompanyWall.

Poliex je prošle godine ostvario još snažniji rezultat: prihod od 30,38 miliona eura, neto dobit od 15,37 miliona i prosječno 134 zaposlenih. Prihod kompanije više je nego udvostručen u odnosu na 2024. godinu.

Fabrika proizvodi vojne i privredne eksplozive, detonatore i druga inicijalna sredstva, kao i hemijske proizvode poput amonijum-perhlorata, koji se koristi i kao komponenta čvrstih raketnih goriva. Kompanija je između 2023. i 2025. ulagala u modernizaciju pogona, laboratorije i obuku zaposlenih. Poliex posluje od 1982. godine, dok finansijski izvještaji pokazuju snažan rast prihoda, dobiti i broja zaposlenih.

Te dvije fabrike dokaz su da proizvodno znanje nije potpuno izgubljeno. Međutim, one su prije izolovana ostrva nego djelovi nacionalnog industrijskog sistema.

Trgovina oružjem nije isto što i proizvodnja

U javnosti se sa namjenskom industrijom često poistovjećuje Montenegro Defence Industry – MDI.

MDI jeste značajna kompanija u sektoru odbrane, ali je njena osnovna uloga trgovina, posredovanje, zastupanje stranih proizvođača i realizacija poslova sa kontrolisanom robom. Kompanija je registrovana za spoljnu trgovinu naoružanjem i vojnom opremom, ali nije industrijski pogon uporediv sa TAROM ili Poliexom.

MDI je nekada bio u državnom vlasništvu, a privatizovan je 2015. godine prodajom izraelsko-srpskom konzorcijumu. Danas se predstavlja kao privatna crnogorsko-izraelska kompanija. U 2025. godini imao je 17 zaposlenih i prihod od oko 1,4 miliona eura.

Razlika je važna: izvoz opreme, posredovanje i preprodaja mogu stvarati prihod, ali ne znače nužno da su proizvod, tehnologija i dodata vrijednost nastali u Crnoj Gori.

Zašto Crna Gora nema namjensku industriju kao sistem

Prvi razlog je veličina domaćeg tržišta. Vojska Crne Gore je mala i njene narudžbe nijesu dovoljne da same održavaju velike serije proizvodnje. Svaki ozbiljniji pogon zato mora biti pretežno izvozno orijentisan.

Drugi problem je nedostatak dugoročnih narudžbi. Namjenska industrija ne može ulagati milione u opremu, sertifikaciju i razvoj ako ne zna šta će država kupovati za pet ili deset godina.

Treći je izgubljena industrijska baza. Crna Gora više nema široku mrežu čeličana, livnica, elektronskih fabrika, istraživačkih instituta i ispitnih centara na koju bi se proizvodnja mogla nasloniti.

Četvrti problem bilo je regulatorno kašnjenje. Država je godinama imala propise o spoljnoj trgovini kontrolisanom robom, ali nije imala savremen, jedinstven okvir za samu proizvodnju naoružanja i vojne opreme.

Peti problem je finansiranje. Banke su prema vojnoj industriji oprezne zbog sankcija, reputacionih rizika, provjere krajnjih korisnika i ESG politika. Bez razvojnih garancija, izvoznih kredita ili dugoročnih ugovora, veliki projekti teško dolaze do kapitala.

Na kraju, nije postojala politička odluka da se odbrambena industrija tretira kao razvojni sektor. Crna Gora je od obnove nezavisnosti uglavnom kupovala gotovu opremu u inostranstvu, bez ozbiljnog pokušaja da uz nabavke ugovori domaće održavanje, proizvodnju komponenti ili transfer tehnologije.

Šta bi Crna Gora realno mogla da proizvodi

Crnoj Gori nije potrebna fabrika tenkova, borbenih aviona ili velikih raketnih sistema. Takvi projekti bili bi preskupi, tržišno neodrživi i tehnološki nerealni.

Šansa je u specijalizovanim proizvodima, komponentama i tehnologijama koje mala država može prodavati kao dio šireg NATO i evropskog lanca snabdijevanja.

Eksplozivi, energetski materijali i pirotehnika

Ovo je oblast u kojoj već postoje znanje, oprema i tržište. Poliex može širiti proizvodnju specijalnih eksploziva, hemijskih komponenti, detonatora, raketnih goriva i sistema za bezbjednu demilitarizaciju.

TARA ima višedecenijsko iskustvo u vazduhoplovnoj pirotehnici. Razvoj bi mogao ići prema novim sistemima za katapultiranje, aktiviranje protivpožarne zaštite, signalizaciju i civilno vazduhoplovstvo.

Lako naoružanje i precizne metalne komponente

TARA već proizvodi pištolje, automate i puške, ali je potencijal možda još veći u izradi cijevi, kućišta, zatvarača i drugih preciznih komponenti za velike strane proizvođače.

Za malu zemlju često je profitabilnije postati pouzdan dobavljač nekoliko složenih djelova nego razvijati kompletan sistem i samostalno graditi globalnu prodajnu mrežu.

Dronovi i sistemi protiv dronova

Crna Gora teško može odmah razviti složenu vojnu bespilotnu letjelicu, ali može proizvoditi ili integrisati manje izviđačke dronove, komunikacione module, softver, senzore i sisteme za otkrivanje i ometanje dronova.

To je oblast u kojoj ulazna barijera može biti niža nego kod klasičnog naoružanja, a civilna primjena obuhvata zaštitu od požara, nadzor granice, mora, dalekovoda i kritične infrastrukture.

Pomorski remont i bespilotna plovila

Pomorsko nasljeđe Arsenala ne može se vratiti, ali Crna Gora ima obalu, luke, marinu, Mornaricu i privatne remontne kapacitete.

Realna niša mogla bi biti održavanje manjih vojnih i policijskih plovila, proizvodnja patrolnih i spasilačkih čamaca, integracija senzora i razvoj manjih bespilotnih površinskih plovila za nadzor mora i luka.

Zaštitna i logistička oprema

Balistički prsluci, šljemovi, uniforme, terenska oprema, specijalni kontejneri, mobilne energetske jedinice i sistemi za snabdijevanje imaju niže tehnološke barijere od velikih borbenih sistema.

Dio tih proizvoda može imati i civilnu upotrebu u policiji, vatrogasnim službama, medicini i zaštiti i spasavanju.

Sajber odbrana, komunikacije i softver

Savremena odbrambena industrija sve manje zavisi samo od čelika, a sve više od softvera, podataka i elektronike.

Crnogorske IT kompanije mogle bi razvijati bezbjedne komunikacije, sisteme za upravljanje incidentima, obuku kroz simulacije, zaštitu kritične infrastrukture i softver za logistiku i nadzor. Prednost je što ovakvi proizvodi ne zahtijevaju velike fabričke hale, već kvalifikovane ljude i pristup međunarodnim partnerima.

Zašto je to važno

Namjenska industrija nije važna samo zbog mogućnosti da država proizvede dio opreme za sopstvene potrebe.

Ona stvara radna mjesta za inženjere, hemičare, programere, mašinske tehničare i kvalifikovane radnike. Posebno je značajno što su dvije najveće postojeće fabrike smještene u Mojkovcu i Beranama, odnosno u dijelu države koji se suočava sa odseljavanjem i manjkom kvalitetnih poslova.

Odbrambena proizvodnja može povećati izvoz i smanjiti oslanjanje crnogorske ekonomije na turizam, nekretnine i potrošnju. Razvoj precizne metalurgije, elektronike, hemije i softvera stvara znanje koje se kasnije koristi i u civilnoj industriji.

Postoji i pitanje otpornosti. Rat u Ukrajini pokazao je koliko brzo mogu biti prekinuti lanci snabdijevanja i koliko dugo traje obnavljanje zaliha municije, djelova i opreme.

Evropska unija je zbog toga pokrenula gotovo osam milijardi eura vrijedan Evropski odbrambeni fond za period 2021–2027, dok njena odbrambena strategija predviđa veće zajedničke nabavke i snažnije oslanjanje na evropske proizvođače. Cilj EU je da se do 2030. najmanje 40 odsto opreme nabavlja zajednički.

NATO istovremeno traži ubrzano povećavanje industrijskih kapaciteta, objedinjavanje potražnje i sklapanje dugoročnih ugovora sa proizvođačima.

Za Crnu Goru to ne znači da mora biti vojno samodovoljna. To je nemoguće i ekonomski neracionalno. Cilj treba da bude sposobnost da proizvede nekoliko traženih proizvoda, održava dio sopstvene opreme i postane pouzdan dobavljač većih savezničkih sistema.

Država je konačno usvojila zakon

Najkonkretniji pomak dogodio se tokom ljeta 2026. godine.

Skupština je 27. jula usvojila Zakon o proizvodnji naoružanja i vojne opreme, koji je objavljen 3. avgusta u Službenom listu Crne Gore i vodi se kao važeći od 11. avgusta.

Zakonom se uređuju izdavanje dozvola za proizvodnju, industrijska bezbjednost, prava i obaveze proizvođača, ispitivanje usaglašenosti, tehnička dokumentacija, patenti, nadzor i proizvodnja u ratnom i vanrednom stanju.

Dozvole će izdavati ministarstvo nadležno za ekonomiju, uz procjenu stručne komisije i bezbjednosne provjere. Proizvođači će morati da dostavljaju višegodišnje planove, obezbijede odgovarajuće objekte, kadrove, tehnologiju, sistem kvaliteta i zaštitu životne sredine.

To je važan početak, ali zakon sam po sebi neće stvoriti industriju. On propisuje ko smije da proizvodi i pod kojim uslovima, ali ne odgovara na pitanje šta država želi da razvija, koliko će uložiti i koje proizvode će naručivati.

Odbrambeni budžet raste, ali veza sa domaćom privredom nije vidljiva

Crna Gora je 2025. za odbranu potrošila 166,61 milion eura, odnosno 2,05 odsto BDP-a. Čak 42,83 odsto tog iznosa bilo je namijenjeno opremanju i modernizaciji, pokazuje godišnji izvještaj Ministarstva odbrane.

Vlada je početkom 2026. usvojila i Plan investiranja u odbranu za period 2026–2029. godine.

Ipak, u javno dostupnim dokumentima nije vidljiva posebna strategija razvoja odbrambene industrije, mapa domaćih dobavljača, fond za vojno-tehnološki razvoj niti cilj koliko bi novca iz budućih nabavki trebalo da ostane u crnogorskoj privredi.

Drugim riječima, država je napravila plan kako će više trošiti na odbranu, ali još nije pokazala plan kako će dio tog novca postati domaća proizvodnja, tehnologija i zaposlenost.

Šta bi država trebalo da uradi

Prvi korak trebalo bi da bude izrada strategije razvoja odbrambene industrije, zajedničkog dokumenta ministarstava odbrane, ekonomskog razvoja, finansija, nauke i prosvjete.

Drugi je detaljno mapiranje kompanija koje već mogu proizvoditi komponente, elektroniku, softver, zaštitnu opremu ili pružati remontne usluge. Moguće je da dio crnogorskih firmi već posjeduje korisne kapacitete, ali sebe ne prepoznaje kao dio odbrambenog lanca.

Treći korak je objavljivanje dugoročnog plana nabavki Vojske. Proizvođačima je potrebna predvidljivost: koje količine, standardi i proizvodi će biti potrebni u narednih pet do deset godina.

Četvrti je osnivanje programa za razvoj tehnologija dvostruke namjene. Država bi zajedno sa univerzitetima, kompanijama i međunarodnim partnerima mogla finansirati prototipove dronova, senzora, komunikacione opreme, softvera i sistema za civilnu zaštitu.

Peti je povezivanje domaćih firmi sa većim proizvođačima iz NATO i EU država. Crna Gora ne treba da insistira na samostalnoj izradi kompletnog proizvoda, već na transferu tehnologije, zajedničkim ulaganjima i ulasku u međunarodne lance dobavljača.

Konačno, potreban je sistem izvoznih garancija i finansiranja, ali uz strogu kontrolu krajnjeg korisnika.

Industrija visokog profita, ali i visoke odgovornosti

Razvoj namjenske industrije nije obična industrijska politika. Oružje i vojna oprema mogu završiti u ratnim zonama, kod represivnih režima ili kod korisnika koji nijesu navedeni u izvoznim dokumentima.

Zbog toga svaki podsticaj mora pratiti stroga kontrola izvoza, provjera krajnjeg korisnika, primjena sankcija UN i EU, parlamentarni nadzor i javno objavljivanje podataka o izdatim i realizovanim dozvolama.

Jednako važni su zaštita radnika, bezbjedno skladištenje eksploziva, upravljanje otpadom i sprečavanje zagađenja.

Državna podrška ne smije značiti blanko subvencije privatnim kompanijama, već mjerljive ugovore: nova radna mjesta, ulaganje u istraživanje, transfer tehnologije, povećanje izvoza i poštovanje najviših bezbjednosnih standarda.

Ne treba nam velika, već pametna namjenska industrija

Crna Gora nema kapacitet da obnovi jugoslovenski vojno-industrijski kompleks, niti bi trebalo da pokušava.

Ali ima dvije profitabilne fabrike, znanje u oblasti eksploziva, pirotehnike, precizne obrade metala i lakog naoružanja, pomorsko nasljeđe, rastući IT sektor, članstvo u NATO-u i odbrambeni budžet koji će nastaviti da raste.

To je dovoljno za početak specijalizovane industrije zasnovane na nišnim proizvodima, komponentama, remontu i tehnologijama dvostruke namjene.

Najveća prepreka više nije nepostojanje fabrike, već nepostojanje odluke šta država želi da izgradi oko kapaciteta koje već ima.

Novi zakon je postavio pravila igre. Sada je potreban mnogo teži dio – strategija, novac, znanje, dugoročne narudžbe i institucije koje će od dvije uspješne fabrike napraviti početak ozbiljnog industrijskog sistema.