Kontrastav: Evropski trend ide u prilog privatizaciji Aerodroma Crne Gore
Piše: Jadran Kapor
Od četvero putnika u europskom zračnom prometu, njih troje putuje preko aerodroma koji ima privatnog (su)vlasnika. U samo pet godina, od 2011. do 2016. privatizirano je stotinu europskih aerodroma. Međutim, na samu spomen da bi se to moglo dogoditi i Aerodromima Crne Gore javnost se pobunila zbog još jedne rasprodaje “obiteljskog srebra”.
Jesu li crnogorski aerodromi doista “obiteljsko srebro” kojim treba upravljati državni menadžment? Kakvi su razvojni planovi (i mogućnosti) države kad su aerodromi u pitanju i rukovodi li se njima uopće prema tržišnim ili nekim drugim načelima?
Prije svega, Aerodromi Crne Gore nisu gubitaš. Lani su poslovali uz bruto dobit od 5,2 milijuna eura, a ove godine će, uz povećanje prometa od skoro 20 posto, zabilježiti preko dva milijuna putnika. Štoviše, odgovarajući na novinarsko pitanje Aerodromi Crne Gore kažu da ne “pate” od viška zaposlenih. Dapače, pored 650 stalno zaposlenih, ljeti zaposle još 150 sezonskih radnika. Ako bruto dobit rasporedimo na 650 stalno zaposlenih radnika, svaki od njih Crnoj Gori zaradi 8.000 eura. Pa može li bolje od toga?
Kako stoji konkurencija
Ajmo vidjeti kako stoje aerodromi u crnogorskom susjedstvu, dakle njihova neposredna konkurencija.
Dubrovački aerodrom lani je zabilježio 1,98 milijuna putnika, a ima samo 418 zaposlenih. Zapravo ih ima i manje jer je brojka od 418 radnika dobivena računski, zbrajajući stalno zaposlene radnike s efektivnim radnim satima sezonskih radnika. Dubrovački aerodrom je ostvario bruto dobit od 11 milijuna eura, pa je po istoj onoj računici kao kod ACG, svaki radnik Hrvatskoj donio 27,5 hiljada eura – tri puta više od svog kolege u Crnoj Gori. U Splitu, koji je lani imao 2,26 milijuna putnika i koji je ostvario 14,4 milijuna eura bruto dobiti, svaki od 393 radnika donio je državi 36.600 eura. Ispada da je radnik na aerodromu u Splitu četiri i po puta efikasniji od kolege u Crnoj Gori.
Drugi omjer efikasnosti je broj radnika u odnosu na broj prevezenih putnika. Aerodromi Crne Gore ove će godine imati jednog zaposlenog na 3.000 putnika. Kad bi uračunali i sezonske radnike, taj bi odnos bio ispod 3.000 putnika po zaposlenom. Dubrovnik će imati 4.800, a Split 5.800 putnika po radniku, uključujući i one sezonske.
Bila bi to sjajna pobjeda za kockasti dres. Na žalost, svjetski optimum kreće se od 6 do čak 30 tisuća putnika po jednom zaposlenom “aerodromcu”. Previsoki su im i troškovi po zaposlenom i po putniku, baš zato što se državni menadžment ne mjeri na osnovu tržišnih standarda. Svejedno, svi bi “podivljali” kad bi se netko usudio kazati da dubrovački i splitski aerodrom treba privatizirati.
Ako smo efikasnost poslovanja riješili, idemo vidjet što je s razvojnim potencijalom. Aerodromi Crne Gore imaju lanjsku bruto dobit od 5,2 milijuna eura, a s EBRD-om pregovaraju o kreditu od 50 milijuna eura za modernizaciju aerodroma u Tivtu. S tolikom dobiti, takav bi se dugoročni kredit mogao financirati bez problema. No, što je s dugom Montenegro Airlinesa koji je koncem prošle godine iznosio 19 milijuna eura? Preciznije, knjiže li se u prihod ACG ispostavljene ili stvarno naplaćene fakture izdane Montenegro Airlinesu? Ako odgovor na to pitanje ukaže na probleme u cash flowu, onda je jasno da će za kredit biti nužna državna jamstva. Konkurencija u susjedstvu je u puno boljoj poziciji – dubrovački aerodrom je ove godine za proširenje kapaciteta vrijedno 205 milijuna eura, dobio 110 milijuna eura nepovratnih sredstava iz EU.
Cijeli tekst pročitajte na portalu Vijesti
