Euro i državni dugovi: Kreativno održavanje prividne stabilnosti
Granice državnog duga kako bi euro bio stabilan su “stavljene na led” – ali samo do kraja ove godine. Ministri finansija su raspravljali o “kreativnijim” okvirima stabilnosti, ali od sloge nema ni traga, piše Deutsche Welle (DW).
Na neformalnom sastanku 27 ministara finansija članica Evropske unije na koji je pozvala Švedska, jedino su se mogli saglasiti kako sadašnje granice državnog duga i zaduživanja “ne pristaju u finansijsku stvarnost”. Pravilo o stabilnosti zajedničke valute kako niti jedna članica ne smije imati državni dug veći od 60% BDP-a, smije svoj prihod premašivati za najviše 3% i imati inflaciju veću od 2% jeste bilo zlatno pravilo još od kad je prije 26 godina dogovaran okvir za zajedničku valutu, ali danas te granice krše praktično svi.
Doduše, to je bilo tako i dogovoreno: najprije su tu bile mjere potpore za vrijeme korone, onda je došao rat u Ukrajini i eksplozija cijena energenata, sad treba misliti i što prije poboljšati vlastitu vojnu odbranu. A onda su tu i više nego ambiciozni planovi u zaštiti klime i ekološkim ciljevima.
Sve to košta: među članicama zone eura je državni dug nabujao u prosjeku na 93%, u Francuskoj je on već premašio i čitav godišnji bruto-domaći prihod, a i Njemačka bi u staro doba već bila na udaru jer joj je dug 66% BDP-a. Inflacija je tamo negdje kod 7%, a ipak se i troši kao da ne postoji sjutra.
A vrijeme ide: sve te vanredne okolnosti su dopuštene još do kraja ove godine, ali sve su to dugovanja koja se ne mogu vratiti u roku od nekoliko preostalih mjeseci. Što onda? Kazniti sve članice i poslati im nadzornike kao svojevremeno Grčkoj?
Zato je Evropska komisija izradila predlog po kojem bi se te granice stabilnosti zajedničke valute tumačile “kreativno”: ako se ulaže u obnovljive izvore energije, ako se radi na digitalizaciji, čak i ako se ulaže u odbranu – to se onda neće računati u “dug”.
Zapravo su se i oko ovog predloga evropskog komesara za trgovinu Valdisa Dombrovskisa ministri mogli saglasiti da se apsolutno nikako i nipošto ne mogu saglasiti. S jedne strane je tu bio njemački ministar finansija Kristijan Lindner koji ne razumije takvu “kreativnost”. Sve to liči na propis po kojem vozač automobila ne smije proći kroz crveno svjetlo na semaforu, nego jedino ako mu se jako, jako žuri. I što će onda ostati od tog propisa? “Mi tu nemamo nikakve jasne odredbe kad je riječ o brojkama i zato nikakve garancije da će se dugovi i deficit zaista smanjivati. Državne finansije se tako određuju po “političkoj samovolji” i to za Berlin definitivno ne dolazi u obzir.
Paljba se čula i s druge strane: francuski ministar finansija Bruno Lemer ne želi ni da čuje da, ako je nekome državni deficit i veći od 3% godišnje, da je onda obaveza smanjivati ga za najmanje 0,5% godišnje – dodatak predlogu EK, kako se čuje, koji je progurala upravo Njemačka. Italija pak vrišti da se u izuzeće od državnog duga svakako trebaju uvrstiti i zajedničke investicije s Evropskom unijom – to su u slučaju Italije teške milijarde eura.
Povjerenik Dombrovskis je u Stockholmu sve to morao gutati, makar je uvjeren kako bi taj predlog bio nekakav najmanji zajednički sadržalac u ovom zadatku kvadrature kruga: “Mi smo unaprijed dugo razgovarali i sa svim članicama i s Evropskim parlamentom i sa socijalnim partnerima, dakle doista sa svima. Mi smo izradili tačno odmjeren predlog. Sada je važno da se članice zaista konstruktivno uključe u proces izrade propisa.”
Koliko je to realno – drugo je pitanje: naravno da političari vole dugove jer njihov mandat ne traje tako dugo, a birači su srećni kad ih zasipaju novcem. Ali bi trebalo uvijek imati na umu kako i država svoje dugove treba vraćati, a u ovim vremenima inflacije su i kamate otišle u visinu. Drugim riječima, dug se treba otplaćivati, zajedno s kamatom onom koji će lijepo zarađivati “bez znoja i motike”, ali već u dogledno doba neće biti za škole, bolnice i penzije – pitajte Grke ili Špance.
Njemački ministar Lindner, ionako iz Liberalne stranke koja i u domaćoj politici ne želi ni da čuje za dugovanja, u svemu tome vidi najbolji put da zemlje članice zone eura doslovce “uguše” svoje državne budžete isplaćivanjem dugova. No isto tako naglašava kako je njegova pozicija u pregovorima prilično dobra: “Mi zapravo već imamo pravila i imamo pakt o stabilnosti eura, mi se ne nalazimo u nekakvom vakuumu”. A ako se sve članice ne dogovore, staro pravilo “60% – 3% – 2%” opet stupa na snagu prvim danom sljedeće godine. Pa šta bude – bude.
Foto: Willfried Wende on Unsplash
